REDATELJICA: Alice Winocour
GLAVNE ULOGE: Eva Green, Matt Dilon
TRAJANJE: 107 minuta
Jedna od prvih stvari koje se dogode nakon što majka porodi dijete, a njegova se malena plućna krila ispune molekulama kisika te ono slavodobitno po prvi puta zaplače, su kada ljudi u bijelom prerežu pupčanu vrpcu. Posljednju fizičku sponu između njih dvoje. Narativno gledajući ova priča ispričana u svega nekoliko riječi aludira na konac, no on je ustvari daleko, vrlo daleko, dapače, tu je ispaljen tek pucanj koji označava početak nečega potpuno drugačijeg. Početak veze, one nevidljive, koja nadilazi svaku fizičku povezanost. Je li uvjetovana oksitocinom, dopaminom, serotoninom ili nekim drugim kemijskim procesom, u ovom slučaju, je sasvim nebitno. Ona nas čini ljudima ostavljajući neizbrisiv biljeg na srcima tih stvorenja. Bez obzira na sve, ona će uvijek biti nečija majka, a dijete će uvijek biti nečiji sin ili kćer. “Proxima” priča priču upravo o navedenome, o težini napuštanja vlastitog djeteta, o testiranju kakvoće spomenute veze u suton majčinog jednogodišnjeg odlaska na Mars i to, zanimljivo, u trenutku dobrih obiteljskih odnosa, s vrlo, vrlo velikim izgledima za povratak kući nakon godinu dana izbivanja u svemirskoj tišini.
Redateljica i scenaristica, Alice Winocour, smjestila je radnju filma u razdoblje koje se ne viđa često na velikom ekranu – razdoblje nekoliko tjedana prije polijetanja astronauta u svemir. Prikazane, sumorne i naporne psihofizičke priprema koje moraju proći svi prije odlaska u svemir stavljene su u koliziju s majčinom ljubavi prema djetetu, konkretnije, težinom napuštanja istog od kojih sav napor, bilo fizički, bilo psihički, ne predstavlja nikakvu težinu u usporedbi s riječju „zbogom“ usmjerenoj prema tim smeđim, okruglim očima.
S obzirom na navedeno, razvidno je kako film odiše neopisivom toplinom i brižnošću koja je utjelovljena u liku majke čime je pred noge Eve Green bačena jedna vrlo mekana, osjećajna uloga u kojoj ju nemamo često prilike gledati. Opisana uloga je samo vrhunac cijele priče čije se karakteristike prelijevaju poput meda s rubova čajne žlice na ostale segmente filma. Od odnosa s bivšim mužem do nadležnih i kolega u svemirskom centru sve odiše mišlju kako smo mi ljudi puno više od papira pri čemu se uz sve silne protokole i zakone na pijedestal postavlja ljudskost jer smo mi, ljudi, na kraju krajeva prije osušene tinte na papiru, ipak, krv i meso i ponešto dlaka.
Kako bi se dodatno naglasila težina majčinog odlaska i ljudskost na koju se igra film je lišen nepotrebnih dramskih bravura što se najbolje ogleda u normalnom odnosu bivših supružnika koji se vode mišlju: „Između nas nije funkcioniralo, no zajedno imamo dijete i zbog toga ćemo se ponašati civilizirano jedno prema drugome.“ Uz navedeno, gledateljima je sramežljivo naznačeno kako umovima iza ovog uratka nije bitna sama radnja, veliki story arcovi niti obrati. Gdje mislite da će Vas film odvesti tamo ćete i stići. Nema iznenađenja, jer sve to u ovom je slučaju sasvim nebitno pošto je film usredotočen na odnos – odnos koji ne poznaje obiteljske probleme, ne poznaje jaram koji obitelj zna donijeti sa sobom. U nedostatku riječi; on je normalan. Vrlo jednostavan i životan unutar kojega svi možemo pronaći male geste koje smo svi na ovaj ili onaj način doživjeli kao djeca: obećanja, uspavljivanja, zagrljaji, zadaće… Ovime je film zaplivao u ne baš poznate vode istražujući koliko je teško napustiti nekoga, pa čak i kada je u pitanju samo jedna godina, kada je sve dobro, kada se sve kreće unutar već dobro utabanih tragova, jer smo svi više-manje sposobni otići kada stvari krenu nizbrdo, kada je loše.
Tišina svemira, strog proces pripreme sporadični su problemi u usporedbi s napuštanjem djeteta i grižnjom savjesti zbog neispunjavanja danog obećanja. Majci je važnije ispuniti jedno takvo, pa koliko god ono bilo bezazleno, nego li poštivati sve moguće protokole čime se daje jedan prelijepi hommage svim majkama, naročito onima u svemirskim odijelima. Daje se posveta njihovoj svjesnosti o tome kako su njihove proximene tu, na Zemlji, čvrsto ukopane u nju s cipelicama veličine dvadeset-i-nešto, a ne negdje daleko, u njedrima Svemira prema kojem su se uputile.
Tekst napisao: NIKOLA FABIJANIĆ
Odgovori