REDATELJICA: Josephine Mackerras
GLAVNE ULOGE: Emilie Piponnier, Chloe Boreham
TRAJANJE: 103 minute
Predrasude i generalizacija o ljudima su sveprisutni fenomen koji nastaje za vrijeme odsustva moždane aktivnosti, za vrijeme u kojem se razum prebacuje iz brzine u ler. Lijepljenje etiketa, bilo određenom narodu, društvenoj skupini, bilo zanimanju loš je i iznimno prvoloptaški, lijen postupak koji nastoji smjestiti ljude u određene ladice i uokviriti ih unutar određenih gabarita što je više moguće. Mi – ljudi obožavamo to raditi, razlog je vrlo jednostavan; tako je, nekima (mnogima?) lakše i praktičnije živjeti i funkcionirati. Čarape u jedan pretinac, donji veš u drugi, majice u treći… Lakše je i praktičnije, zar ne? Jest, no k vragu, s vremena na vrijeme valja prigrliti kaos u našim životima i pomiješati te proklete čarape s majicama, donji veš s trenirkama, valja s vremena na vrijeme uvidjeti kako su ljudi kompliciraniji, ne mnogo, ali jesu, nego li se to često čini na prvi pogled te kako nadilaze granice spomenutih okvira. Svaka jedinka ima svoju priču i svoju životnu sudbinu zbog koje je stigla tu gdje jest. Kako bi razbili predrasude valja baciti pogled iza zavjese, saslušati, pa ako baš i želite, suočiti se s pojedinačnim pričama koje će odagnati generaliziranje o bilo čemu. Misija redateljskog debija Josephine Mackerras upravo je takva – humaniziranje, možda bolje rečeno, demitologiziranje prostitucije i konzumenata iste kroz optiku i dramu dobrostojeće obitelji iz (višeg) srednjeg sloja.
Uvriježeno je mišljenje, na ovaj ili onaj način, kako je prostitucija nešto prljavo – što se god pod time razumijevalo. Proces koji se odvija u nekim prljavim uličicama ili sumnjivim klubovima na periferijama velikih gradova. Ljudi involvirani u spomenuto zanimanje, bilo žene, bilo muškarci, često se zamišljaju kao ljudi s društvenog ruba, neobrazovani, lišeni slobode, obiteljske potpore i doma, a korisnici usluge kao čudaci, agresivci s nekoliko graničnih poremećaja. Naravno, postoje i takve situacije, no jedan je lik, u filmu, lijepo nijansirao opisano rečenicom: „Nepravedno je trgovinu ljudima izjednačavati s prostitucijom. Razlika je velika. Ovo što mi radimo je prostitucija.“ Prostitucija u čijem će se fokusu naći Alice. Žena čiji se idealni brak, potpuno neočekivano, jednog dana razbije poput vaze od porculana. Naime, muž će nestati iz obiteljskog doma sa svom njihovom ušteđevinom ostavivši tako nju i dijete bez primanja u stanu nad kojim visi mač bankarske ovrhe.
Film pretpostavlja opisane stereotipe o prostituciji. Na koncu konca, bez njih ne bi funkcionirao. Pretpostavlja svijest koja je na neki način uvriježena kod mnogih ljudi, a to je kako se ona odvija negdje daleko od nas, od naših domova, od naših najmilijih koji ne bi niti primirisali tako nečemu jer su, eto, naši najmiliji koje smo tako lijepo odgojili i kojima smo vrlo vješto usadili moralne uzuse. Tu legendu Josephine Macherras počet će dekonstruirati onime gdje najviše boli – obiteljskim domom. Boli jer, ako je istinita, pretpostavlja neuspjeh više generacija. Upravo je iz tog razloga taj home invasion element toliko uznemirujuć, jer nam je blizak, jer se s njime možemo poistovjetiti. Početna pozicija likova nam je previše poznata. Vješto odigrana karta koja kod gledatelja istovremeno pobuđuje razumijevanje koje će, kako film odmiče, prerasti u nelagodu zbog svijesti o istim početnim pozicija, zbog poistovjećivanja, u većoj ili manjoj mjeri, s Alice i njenim mužem. Životnost i poznatost situacija u kojima se nalaze udica je koju ćemo već u prvim kadrovima zagristi bez imalo razmišljanja.
Photo: Screenshot
Ljudi će kada dođu do zida, logično je, različito reagirati. Škripac u kojem su ostavljeni na cjedilu od strane najbližih i teška životna situacija u kojoj se nalaze neke će natjerati na suicid, drugi će otresti prašinu sa sakoa i nastaviti dalje, naći dodatni posao, treći će zakoračiti u prostituciju… Navedeno nema veze sa životnim staležom već karakterom, psihom svakog pojedinca unutar nekog od tih fiktivnih staleža. Navedeno je prikazano upravo pomoću te, do jučer, idealne dobrostojeće obitelji i braka unutar kojeg jedni brinu za druge, na čijim se druženjima s prijateljima piju skupocjena vina i recitiraju važni pisci. Priziva se činjenica kako smo različiti te kako na različite podražaje različito reagiramo.
Kako ne bi sve ostalo na humaniziranju, odnosno na rušenju nametnute idealne društvene paradigme o obitelji i braku i odnosa unutar njih ono se proširuje i na širu sliku – u kontekst konzumenata usluga tih djevojaka te na Alicine kolegice. Potonje su portretirane kao inteligentne žene, buduće studentice na renomiranim sveučilištima dok su prvospomenuti, primjerice, ugledni odvjetnici koji će i pomoći djevojkama prijateljskim pravnim savjetom kada će im to zatrebati. Drugim riječima, ljudi su to koje svakodnevno susrećemo na ulicama, nečiji sinovi, muževi, očevi s uspješnim poslovima i karijerama, ljudi bez kriminalne prošlosti i bilo kojih drugih problema. U tom smislu, Alice nije imala neugodnih iskustava, nitko ju nikada nije udario niti se na bilo kojem od tih susreta s muškarcima događa nešto što bi bilo van njene kontrole i želje. Ona je potištena, nenasmijana, ali ne zbog toga što radi već zbog privatnih problema koji joj vise nad glavom poput giljotine na trgu jednog od francuskih srednjovjekovnih gradova. Situacija je to s kojom se svi možemo poistovjetiti – obavljanje i odlazak na posao bez obzira na privatne probleme. Cijeli je proces time sveden na poslovni odnos u kojem svaka od strana dobije što želi bez ikakvih dodatnih zavrzlama i problema
Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest činjenica što film nema stav o tome je li ona ispravna ili nije, odnosno je li Alice moralna osoba ili nije. Osjeća se distanciranost, pa i nezainteresiranost tim poljem. Film ne zauzima niti jedan od moralnih stavova već samo želi osvijestiti činjenicu kako je to vrlo prisutno i konzumirano u svim segmentima društva, skida ružičaste naočale s naših lica i ukazuje na činjenicu kako je stvarni život kompleksniji i složeniji u kojem ljudi, svako za sebe, najbolje kako zna i umije, donosi odluke za koje misli da su u određenom trenutku najbolje za njega i život koji žive izvodeći tako, uz izraženu feminističku crtu, subverzivni čin prema uvriježenim društvenim idealističkim postulatima o jednom segmentu ljudskog ponašanja.
Posebnost ovog uratka leži i u neeksploatiranju kako Alice, (fantastična Emilie Piponnier), tako i muškog dijela glumačkog ansambla. Naime, bez obzira na tematiku kojom se film bavi, izostaju lascivne scene, u punom smislu te riječi, koje bi se mogle očekivati. Ovime redateljica ostaje vjerna svojoj prvotnoj intenciji – ispiranje stigme. Čime poručuje kako kuća izlazećeg sunca nije u New Orleansu već bliže nego li to možemo i zamisliti, u susjedstvu, u vlastitoj kući, kako se jadni mladići tamo ne upropaštavaju, kako se tamo ne provodi život u grijehu i bijedi, kako se tamo oko nogu ne nosi kugla i lanac.
OCJENA: 7
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori