REDATELJ: Oliver Stone
GLAVNE ULOGE: Charlie Sheen, Martin Sheen, Michael Douglas
TRAJANJE: 126 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1987
Drage čitateljice i čitatelji, prosječan čovjek čita 200-300 riječi u minuti. Ovaj tekst ima tek malo više od 7000 riječi. You do the math! Oni koji su se dosad naviknuli na ovakve recenzije, njima će tekst biti obična šetnja (Central) parkom u sunčano poslijepodne, s boljom (ili lošijom) polovicom, a oni drugi će se (tek) naviknuti. Tekst pokušajte shvatiti kao hommage legendarnom filmu, ali i kao posvetu gradu i nekim likovima, koji nisu baš stanovali na Wall Street-u br.11, ali u svijetu u kojem je sve povezano i oni su hodali tim ulicama. Znate kako je glazba zvonka radost, a pero možda i nije jače od mača, ali to je oružje nas pristojnijih (u pričuvi čuvamo F-35 avione – F-16 Block 70 je za curice – ali pssst, ne moraju svi to znati…☺) Sada, kad smo se riješili onih koji su slučajno kliknuli na poveznicu recenzije – vežite se, polijećemo (i obećajem neće biti sudaranja s tornjevima, to nikada nije bila agenda autora ovih redaka).
Money + This must be the place + Ovako stvari stoje + Simple man = Wall Street
I don’t go to bed with no whore, and I don’t wake up with no whore. That’s how I live with myself. I don’t know how you do it. (Otac Sheen, u (filmskom, ali možda i stvarnom!) razgovoru sa sinom, Sheenom)
Poznati sky line New Yorka je slika koju uvijek imate u glavi. Otok Ellis je mjesto gdje su doseljenici prvi puta otkrili Ameriku, a kip Slobode, kao simbol novog i slobodnog svijeta, iza sebe skriva sve one visoke nebodere i staklene zgrade na otoku Manhattanu. Jedan od simbola takvog kadra su bili (i ostali) WTC blizanci. I zamislite da nad cijelim kadrom, uz dodatak brooklynskog mosta, bdije irska himna SAD-u, pjesma koju smo mogli čuti i u Bandama New Yorka – Hands that built America. Od nizozemske kolonije u 17. stoljeću (vlasništvo nizozemske zapadno indijske kompanije, jednog od prvih dioničkih društava u svijetu), preko engleske krune do američke revolucije i prvih europskih imigranata, koji su tražili sreću u Obećanoj Zemlji – New York City je praktički ono prvo što se vidi i na što se misli, kada pričamo o SAD-u. A ona lijepa vizura staklenog megalopolisa, u sebi, skriva i neke poznate ulice. Koja ulica Vam prva pada na pamet? Ako ste bili turist, možda i neka druga, ali u filmskom svijetu, to je (ili bi mogao biti) – Wall Street, središte američke i svjetske financijske industrije. Wall Street je dobio ime po drvenom zidu*, koji su nizozemski kolonisti sagradili na donjem Manhattanu 1653.g., kako bi se obranili od Britanaca i Indijanaca. Zid je srušen 1699. godine, ali naziv se zadržao. Područje Wall Streeta postalo je središte trgovine 1700-ih, ali tek oko 1792. se pročulo kao financijsko središte, kada je prvih 24 brokera, koji su predstavljali tadašnje SAD, potpisalo Buttonwoodski sporazum (potpisan ispod drveta mangrova). Sporazum se temeljio na tadašnjim oblicima trgovanja vrijednosnim papirima i na proviziji te međuigri prvotnih trgovaca i brokera, Amerikanaca, Britanaca, Španjolaca i dr. New York je oduvijek bio kozmopolitski, multikulturalan. Neke od prvih vrijednosnih papira kojima se trgovalo su bile su ratne obveznice, kao i dionice banaka poput First Bank of United States, Bank of New York i Bank of North America. Sve navedeno je prethodilo stvaranju njujorške burze. Na Zapadu je oduvijek vladala vjera u slobodno tržište i nevidljivu ruku Adama Smitha (o čijoj učinkovitosti možemo raspavljati, čak i u filmskom smislu). Davati alternative načelu laissez faire je dugo vremena bilo – bogohulno. Kako god bilo, neki filozofi i znanstvenici tvrde da nas samo slobodno tržište može učiniti bogatijima i da intervencije države nisu dobre (intervencije su se doista znale pokazati pogubnim i tu ne govorimo samo o totalitarizmima 20.stoljeća). Nakon malog povijesnog uvoda, vratimo se na filmsku priču.
*vidite da su zidovi bili realnost kroz povijest, od kineskog zida do današnjih dana. Nekada je opasnost bila neposredna i stvarna, a nekad samo plod imaginacije raznih vlastodržaca. Nekada ste se smijali skeču Top Liste Nadrealista „zapadnom“ i „istočnom“ Sarajevu – baš u vrijeme dok je onaj berlinski padao – jel tako? Onda smo shvatili da su nadrealisti bili ispred svog vremena. Ako nisu zidovi, onda su granice na prirodnim barijerama, npr. rijekama. Ono što je bitno za američku priču je to da je na temeljima „zida“ nastalo nešto pozitivno – mjesto gdje su ljudi trgovali – bijelci, Indijanci, jedni kolonizatori, drugi kolonizatori. Naravno, modernizacijom burze dolazile su i financijske i druge krize, depresije i recesije.
Budući da dolazimo na filmski red carpet, krenimo sa filmskim usporedbama, koje bi nas asocirale na Wall Street. Hmm, da…Sigurno se sjećate Patricka Batemana (Christian Bale)? Ma znate, onaj mladoliki predator iz džungle na asfaltu. Sjećate se i njegove postojane frizure, regeneratora, gelova, noćnih i dnevnih kremi, koje njeguju lice; sjećate se i njegovog poznavanja pop kulture i glazbe (posebno oko priče o Phill Collinsu i grupi Genesis). Brzo dolazimo do punch line-a. Je li taj ekstra uglađeni mladi gospodin, sa stabilnim poslom burzovnog mešetara, veći monstrum od Gordona Gekka? Jesu li njegovi zločini, grozniji od Gekkovih? I neka Vas eksplicitnost ne zavara. Da, ljudi se boje krvi. Ne volimo silovatelje i psycho killer likove. Ali, je li američki psiho doista lošiji (zločestiji) tip od, npr. Gordona Gekka? Gekkove žrtve nisu krvave i uplakane žene. Sve je naizgled čisto. Ali deseci tisuća otpuštenih ljudi, uništeni mirovinski fondovi, maligne bolesti, kao stresni okidači, zbog gubitka posla (u npr. avionskoj industriji)…Koliko ljudi je ubio Gekko, bez hladnog oružja, samo sa telefonskim pozivom ili tipkom enter na računalu? Ponavljam i ne nudim Vam lake odgovore – tko je veći monstrum?
Oliver Stone je krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio svježe lice Hollywooda.* Nakon uspjeha s Vodom smrti, tražio je jedan potpuno drukčiji projekt i našao ga tamo negdje, Unter den Linden, u jednoj Zidanoj ulici (srećom bez slobodnih zidara, iako…tko zna). Isto, kao i u Vodu smrti, Stone nam u Wall Street-u pokušava prodati svoju univerzalnu filozofiju. On pokazuje svoju ideologiju. I to čini na (vrlo) dobar, ljudski način. Vjerojatno su Vas bake i djedovi, ako ne baš sami roditelji, učili kako trebamo biti skromni u očekivanjima i zadovoljni s onim što imamo. Trebamo biti jednostavni, normalni ljudi s klasičnim moralnim zakonima u sebi i zvjezdanim nebom iznad sebe. No, njihovo učenje je bilo plod i one loše mantre – ne talasaj, sine. Stone je možda drukčiji, jer je odrastao u slobodnoj zemlji. Naravno, rasni nemiri, pokret za građanska prava, vijetnamski rat, atentati i sl., su otkrivali turbulentno razdoblje (koje možda i danas traje), ali Stone je uz neku mješavinu kršćansko socijalnog nauka i židovske kulture, odgajan u normalnim predgrađima slobodnog svijeta, gdje ono ne talasaj i nije bilo ugrađeno u dječji DNA. Međutim, onaj dio skromnog i univerzalnog učenja o dobrom radnom čovjeku i lošim bogatašima (koji se bogate na ljudožderski način), o onih 1% vs 99%, on je urbi & orbi dostavio publici svoju lijevu filozofiju, već desetljećima prije npr. Michaela Moorea, Bernie Sandersa i/ili demokratskih socijalista. Socijalisti, kao ime (stranke ili ljudi) loše odzvanja na ovim prostorima, a možete misliti kako to teško zvuči u Americi. U redu, američki senator Sanders je i prije postojao, samo je njegov auditorij, ipak zahvaćao manje glasača, jer političari su često manje poznati od filmaša. I to nije uvijek nužno loše. Hoću reći, Stone je prije Sandersa penetrirao u mainstream publiku. A u Americi ste revolucionarni, već i onda, kada se zalažete za europski ili kanadski tip zdravstvenog sustava. Već onda postajete komunjara. Ljudi vole etikete i stereotipe lijevo vs. desno, u smislu političke ideologije. Međutim, u pojednostavljenju stvari i potrazi za suštinom, upravo se često izgubi ta – esencija. Naravno, nesumnjivo je kako redatelj Stone većim dijelom karijere, u svojim filmovima zastupa (unutrašnju) kritiku SAD-a s lijevih (bolje rečeno, univerzalnih) pozicija. Kao vijetnamski dragovoljac i veteran (brončana zvijezda), on na to ima i pravo**. I baš kao u prethodnom Vodu smrti – u kojem se proteže klasna borba, skoro jednako kao i ona prava ratna borba – i u Wall Street-u je nastavio putem dobrih i siromašnijih ljudi, koji se bore protiv onih bešćutnih i bogatijih, onih koji žive na vrhu piramide. I baš kao u Vodu smrti, Stone je zadržao i dio glumačke ekipe. Krenimo redom…
Photo: 20th Century Fox
* (nijedno lice nije tako svježe, kao Batemanovo, zar ne? ☺). U nevjerojatnoj formi Stone je realizirao scenarističke i redateljske projekte. Pogledajte niz iz prvih godina: Ponoćni express (scenarij), Conan (scenarist), Scarface (scenarist), Godina zmaja (scenarist) pa onda kao redatelj – Salvador, Vod smrti i dolazimo do – Wall Street-a. Sve pamtljivi filmovi, koje su naslijedili još neki odlični naslovi poslije (Rođen 4. srpnja, a u 90-ima npr. J.F.K). Onda je zvijezda potamnila. Ali, i tako „kompromitiran“ ili „kontaminiran“, čovjek je i danas, donekle relevantan faktor (W. je relativno zabavan film, Snowden malo manje, trebao je biti bolji), kojeg će se propitivati, o kojem će se pisati i koji i dalje snima filmove. Ono što možemo poštivati kod njega je činjenica da prvo pokušava očistiti „ispred svog praga“, a tek onda gleda u „vanjske neprijatelje“, jer zapamtio je onu zadnju rečenicu iz legendarnog Platoon-a:“…nismo se borili protiv neprijatelja. Borili smo se protiv sebe samih. A neprijatelj je bio u nama…“ S druge strane, to je čovjek kojem ne mogu oprostiti one loše intrevjue s ruskim carem. Kao da gledate Branka Uvodića, krajem devedesetih u infantilnom informativnom programu, u nekim intrevjuima, s nekim ljudima. Loše, loše…Čovjek je čistio ispred svog praga od šezdesetih (jer životopis mu je zavidan, od ratnika do poznatog filmaša i glasa naroda), ali davao je „spotlight“ čovjeku, čija biografija nije tako zavidna kao njegova. Naravno da gledatelje zanima što ta druga strana ima za reći, to nije sporno. Ali ta strana nikada nije bila iskrena u životu. Bezlične oči koje Vas staloženo gledaju, iako se prije radi o replikantu, nego li o čovjeku; a poslije obveza s novinarima, radi ono što kgb nasilnici i ubojice, već i rade – truju ljude, uništavaju oporbu, smišljaju hibridne ili druge ratove i agresije te vladaju čvrstom rukom. (Jer) Narod voli „čvrstu ruku“(?) Autor ovih redaka priznaje samo čvrstu ruku Prljavog Harryja i sl. (fiktivnih) likova. Ostali, tisuću kilometara od mene. Hvala. Olivere, Olivere, nisam tražio „Mlakara“, već (rolling) Stonea. Kamenog! Postoji ona humorna izreka iz glazbenog svijeta. „Ili umreš mlad kao Ian Curtis (aura i naslijeđe se očuvaju), ili doživiš dovoljno pa postaneš Morrissey.“ Stone je postao „Morrissey“. Naravno, to su sve ukusi, o kojima ponekad (ne) raspravljamo i u kojima se razlikujemo. Kako god bilo, Oliver Stone je radio na više od nekoliko pamtljivih i vrhunskih filmova i to mu nitko ne može oduzeti.
**naravno da autor ovih redaka ne misli kako samo „ratni veterani“ imaju (ekskluzivno) pravo kritiziranja i promišljanja o domovini.
Pjesmica Fly me to the moon, u verziji Franka Sinatre, otvara film uz kadrove velegrada. Zanimljivo, kao što je nakon velikih požara u Kaliforniji, San Francisco 2020., izgledao kao da je sišao sa snimanja apokaliptičnog Blade Runnera 2049. – a ima tu i neke ljepote u vatrenom odsjaju – tako i ona Velika Jabuka 1985. (tada se događa radnja filma), kroz kameru, dočarava slične i lijepe kadrove izlaska i zalaska sunca, sa onim narančastim tonom i velegradskim vizurama. Ovdje se apokalipsa ili virusna pandemija (još) nije dogodila, ali ima nekog umjetničkog štiha, kada nas redatelj na taj način uvodi u film. Šlager Franka Sinatre je baš onaj američki dodir glamura i opuštenosti, ali film bi se lagano mogao zamisliti i sa onim europskim (realističnijim) štihom iz pjesme Pink Floyda – Money, jer bi tu redateljska kritika kapitalizma, bila još izraženija. Zamislite onaj ka-čing zvuk kase, padanje kovanica i bas liniju Rogera Watersa. Zamislite bezbrojne ljude na ulici, koji ulaze i izlaze iz podzemne željeznice i svakodnevni kaos (na under pressure foru; pjesma koja također ima pamtljivu bas melodiju). Bud Fox (tada mladi i perspektivni Charlie Sheen*) je mladi broker iz radničke obitelji. Emancipirao se od roditelja te je kamuflirao svoje radničko podrijetlo sa odijelima, kravatama, postojanom frizurom i stanom (čija najamnina košta bogatstvo, iako se radi o rupi) blizu posla (tko još živi na west sideu NYC-a, osim Seana i Madonne, kaže agentica za nekretnine). Ulazak u open space ured, humorno čavrljanje s tajnicom, petice od kolega i nabacivanje šala što smo radili za vikend i kakve su ženske bile u optjecaju – je sve ono na što smo i navikli u ovakvim filmovima. Stoneov Wall Street je ipak temeljni film, sada već klasik, koji nam opisuje američku financijsku industriju pa je zapravo dosta scena ili sama priča, imalo poveznicu u dosta filmova, koji su uslijedili poslije.**
*glumac iz ugledne obitelji, već se par godina kasnije počeo „klimati“ u loše odabranim projektima, da bi u današnje vrijeme i na današnjem tržištu – usprkos zarađenim milijunima – vrijedio manje od raspadnutog „stojadina“. Ali, to je bio njegov odabir.
**Naravno, „burzovna spika“ je bila tema i ranijih filmova, npr. legendarnog (božićnog) filma Franca Capre – Divan život (James Stewart) pa legendarne komedije „Kolo sreće“ (Trading places), koja je stvorila Eddieja Murphyja, ali dio sve te atmosfere se može osjetiti i u filmovima: Other people’s money (de Vito), Zaposlena djevojka (Ford, Griffith, Weaver), Glengary Glen Ross (Alec Baldwin), Rouge trader (McGregor), Boiler room (Diesel), Arbitrage (Gere), pamtljivi (ali s manje budžeta) Margin call (znate već glumačku ekipu, to je onaj „manji film“, koji zaslužuje osvrt), legendarni Big short (znate sve; taj humorni film mi je subjektivno bolji od humornog i razvikanog, ali donekle zabavnog „Vuka“)…Pa i odlični film Inside man (Denzel i Spike Lee) u sebi imaju kritiku burze i bogatih ljudi. Wall street u filmskom svijetu 21. stoljeća je za mnoge – ne drugi, lošiji, nastavak Stoneovog filma, već – Vuk s Wall Streeta. Ipak, težište tog filma je više na „komediji/humoru“, a manje na kritici (naravno, da ima kritike, ali…) jednog sustava. Scorsese jednostavno ima drukčiji pristup i filozofiju od Stonea. Tako da originalni Wall Street postaje jedan od najkvalitetnijih filmova o samoj burzi, a sigurno da je u samom temelju tog „žanra“. Inače, redatelja Nolana su optuživali da je „konzervativac“ i da je „protiv običnog radnog čovjeka“, jer se u Dark Knight Rises – Batman borio protiv Banea i ekipe koji su kao htjeli „uspostaviti novo pravednije stanje i srušiti Wall Street“ (u smislu burze). To je otprilike pojednostavljeni prikaz kritike. Naravno, da su to kruške i jabuke. „Liga sjena“ nije imala dobre namjere, niti je birala sredstva. I dobro da je Batman ovdje „očuvao staro stanje“. Nolan je u filmu zapravo prikazao jakobinsku strahovladu za 21. stoljeće. Tu je društvena pravednost pala u potpuno drugi plan, ako Vam kolo vode Bane, Miranda Tate, Raas Al Ghul i ta ekipa. S druge strane, Bernie Sanders i AOC su možda (pre)radikalni za umjerene glasače, ali oni sigurno nisu Liga sjena (niti su totalitaristi), ako se zalažu za veće poreze bogatijima i ako su za reformu zdravstvenog sustava. A Nolan možda i je konzervativnije prirode/ideologije, ali ne možemo reći da je „desničar“, koji se zalaže da burze trebaju uništiti malog čovjeka. Nikome danas ne treba francuska ili oktobarska revolucija (Ideali su druga stvar, ali sjetite se tko (i u kojem filmu?) je rekao: Ideali su miroljubivi, povijest je nasilna…drugim riječima – put do pakla je popločen dobrim (revolucionarnim?!) namjerama). Birajte život, birajte evoluciju. A naravno da evoluciju možemo i trebamo – ubrzati. No i to je, pogađate, jedna druga tema.
Lou Mannheim (Hal Hoolbroke, jedan od najdugovječnijih glumaca na ekranima, čovjek je 1925. godište! (dakle, stariji od Clinta, Conneryja, Cainea, Plummmera i dr., Redford, Hoffman i dr. su još klinci) – još je onaj klasični old school kolega s posla. On je iskusni glas razuma, on je produžena ruka redatelja. Čovjek koji nam opisuje financijsku povijest SAD-a, kroz kritike F.D.R-a i Nixona. Naravno, on je zbog životnih godina – umorni pesimist i po njemu sve propada, ali u isto vrijeme, on je stariji kolega, koji je sve vidio i sve što govori – ima smisla. On je Vaš otac (na službenom putu) na poslu i takve starije (mudrije) osobe – moramo poštivati!:
(Lou): The main thing about money, Bud, is that it makes you do things you don’t want to do. Ili – Kid, you’re on a roll. Enjoy it while it lasts, ’cause it never does. Naravno, najbitniji citat (sjetite se bezdana!) ćemo ostaviti za kraj.
U 09:30 ujutro sve se mijenja. Zvono označava početak trgovanja i scena se iz mirnije pretvara u kaos naš svagdašnji (također, puno puta viđenom na ekranima). Najbliži kolega s posla je poznati Vam lik iz Stažista (dr. Cox) John Christopher McGinley (Vod smrti, The Rock i dr.), koji glumi Marvina, Budovog side kick-a. Bud sanja biti s druge linije telefona*, jer tamo je pravi cheescake. Njegov idol je Gordon Gekko i jednostavno ga želi upoznati. Njegov san će se obistiniti, kroz nevjerojatnu upornost. Kažu da će djevojka pristati otići s Vama na spoj, ako budete dovoljno uporni.** Bud je bio toliko uporan s Gekkom, da je zaslužio taj spoj. Gordon Gekko (Michael Douglas je osvojio Oscara za sporednu ulogu i ta predstava se doista pamti) je cijepljen protiv empatije, tj. prilikom rođenja mu je ugrađen moralni bybass. On je čovjek iz visokog dvorca (jer stakleni neboderi Manhattana su upravo dvorci ili piramide), koji nadgleda naše živote. On je lucifer iz limuzine, koji promatra svakodnevicu iza zatamnjenih stakala –možda i ponekad putuje svijetom pod imenom Louis Cypher? Please to meet you, hope you guess my name! Bijeli ovratnik, plava košulja, tregeri, njegovano lice, postojana (mafijozo) frizura – he’s got the look. Gekko (kao dosta modernih managera) zna napamet Umijeće ratovanja i sve citate Sun Tzua. Ne postoje prečice…all warefare is baseed on deception…if your enemy is superior, evade him. To je naučio i Bud. On ima i novokovanice za moderna vremena – Ručak je za njonje (a mi smo naučili i kako ne postoji besplatni ručak)! Tko ima vremena za obroke, kad novac nikad ne spava. Svaki dogovor s Gekkom je faustovski ugovor s vragom.*** Bud Fox to nije mogao odmah znati. Prisiljen je špijunirati britansko – američkog špekulanta sir Larryja Wildmana (poznati nam Terence Stamp). Jer sve se svodi na insajderske informacije, koje predstavljaju teško kazneno djelo. Ali, opusti se momak, to svi rade! Gekko je toliko dugo u poslu, da se ni ne sjeća kakav je bio. Porijeklo Gekka i Foxa je identično. Radničke obitelji, skromno odrastanje, nikakvi Ivy League fakulteti, ali jedan je postao mračni lord Sitha (Gekko se stvarno rodio takav, bez obzira na skromno porijeklo), a drugi je sam htio prijeći na dark side te postati učenik, ali geni i druženje s ocem Carlom (stvarni otac, Martin Sheen) mu omogućuju balans i daju svjesnost radničke klase. Otac pokušava podučiti sina o poštenju i težem putu do održivog blagostanja. Bud mu prvotno odgovara: There’s no nobility in poverty…moram živjeti na Manhattnu…bit ćeš ponosan na mene, tata, jednog dana. Otac smireno odgovori: Na sebe moraš biti ponosan, Huckleberry…Naravno da druženje s Gekkom, nosi i privilegije (yuppie-vskog) visokog društva (prvo, klasični susret s escort damom u limuzini i šmrkanje kokaina; slična sexy scena kao Robert Pattinson u Cronenbergovu Megalopolisu, a Vuka s Wall Streeta i ne treba citirati, jer te scene, ionako imate u glavi) i upoznavanje novih ljudi. Jedna od njih je Darien Taylor (Daryl Hannah nije bila zadovoljna ulogom materijalističke djevojke), cura koju je izmislio Gekko. Ona je trofej, koji dobijemo kada uđemo u visoko društvo.
Iz današnje perspektive, Daryl nije ljepotica tipa Margot Robbie (koja je bila toliko hot da je Jonah Hill htio da mu prenese AIDS), ali gledajući modu osamdesetih, ona je mogla biti ultimativni tip žene. I ona se polako, uz asistencije, uspinjala u hranidbenom lancu. Svjesna je kako se protiv Gekka ne smije ići, jer će te uništiti. S druge strane, tu je i pitanje što je ljubav? Ekipa iz T.B.F.-a su nas naučili (ne u svim pjesmama, već u jednoj) kako je ljubav samo prilagođavanje emocija fizičkoj potrebi. To je i filozofija Gekka i (bivše ljubavnice) Darien. Naime, Gekko kaže:
Darien, nas dvoje smo isti. Dovoljno smo pametni da ne popušimo najstariji mit u opticaju – ljubav. Fikcija koju su ljudi izmislili kako bi ih spriječila da skoče s prozora.
(Ponekad mi nedostaješ, Gordone. Stvarno si uvrnut…uzvrati Darien)
Darien pokušava balansirati ljubav i karijeru, uživa u plodovima konformizma. Svjesna je kako je gore imati pa nemati, nego nikada ne imati te želi sačuvati svoj status. Kada je došlo vrijeme, mogla je samo izaći iz stana, možda tužna, ali društveni status joj je bio bitniji od istine i momka koji je počeo misliti svojom glavom. Naime, Bud Fox se u vrelini noći, na terasi svog novog luksuznog stana, sa pogledom na city of blinding lights, hamletovski zapitao: Tko sam ja? (što ja to postajem? Nije li otac bio u pravu?). Nakratko se vratio u krevet, gdje ga je ispod svilenih plahti čekala zanosna plavuša (ok, ustvrdili smo da je Daryl Hannah pomalo androgina, ali bila je zgodna, iako se i Sean Young – koje se isto sjećate iz Blade Runnera – razmatrala za ulogu Darien, a ovako je dobila manju ulogu kao Gekkova aristokratska žena). Kao u usporenim snimkama MTV spotova iz 80-ih, nakratko je živio svoj san i vodio ljubav s djevojkom snova. Međutim, ako je cijena takvog (savršenog) života – nečista savjest (uništeni životi i teške radničke sudbine), a junak ipak nije bio cijepljen protiv empatije (skinuo je moralni bypass), onda je jasno da dolazi do zaokreta.
*cold calling, nagovaranje klijenata preko telefona (a to je bottom line njihovog posla) je u nekim EU državama bilo i protuzakonito (a svakako je ograničeno regulativom), ali to su Vam one scene, koje pamtite iz filmova – kada, npr., di Caprio (molim, oprostite na izrazu, ali razumijete kako ne trebamo stalno biti „politički korektni“ u izrazima) „svršava“ i imitira „intimne odnose“ preko telefona, jer upravo je prodao neki junk od dionice nekom jadnom idiotu, tako što je lagao preko telefona. Imate tu sliku u glavi, zar ne? E, to Vam je „hladni poziv“.
**autor ovih redaka se sjeća i kako je npr., Jason Statham bio jako uporan s tada super zgodnom Nataschom Henstridge u (solidnom Carpenterovom filmu) „Ghosts of Mars“ i to mu se isplatilo. ☺ U politički korektnijem smislu, bio je uporan i Matt Damon u „Nemogućem susretu“, kada je kroz dimenzije (skoro pa „oceane“) prostor – vremena pokušavao uhvatiti zgodnu Emily Blunt (i to je bilo u NYC).
***Gekkov lik je napravljen prema nekim stvarnim osobama, ali najbliže modernijim generacijama bi ga, uvjetno, mogli prikazati kao naslovnog lika, kojeg je odglumio di Caprio – Jordana Belforta. Iako, ponavljamo, Douglas nije išao za „humorom“ u ulozi. Naprotiv, on je „anđeosko srce (tame)“ na poslovni način. Ono što je Al Pacino u „Đavoljem odvjetniku“ ili Robert de Niro u „Anđeoskom srcu“ – to je Gordon Gekko, samo bez „fantastičnih“ žanrovskih elemenata. S druge strane, fantastična je bila Douglasova uloga, jer je poslije gledanja filma, više ljudi „htjelo biti Gekko“, nego što im je bio blizak Bud Fox.
Photo: 20th Century Fox
Ono što je trademark ovog filma je burzovni sleng i metajezik. Napomenuo sam da je Stone, kroz Gekka, progovorio bitne stvari, npr. onu o 99%, puno prije Occupy Wall Street pokreta (a možda i prije samog senatora Sandersa, sigurno puno prije nego se pojavio simpa debeljuškasti tip – Michael Moore). Gekko kaže, odnosno Stone i scenarist Stanley Weiser, kroz lik govore:
Najbogatiji jedan posto drži pola bogatstva zemlje…Trećina svega dolazi od poštenog rada, dvije trećine od nasljedstva…i burzovnih špekulacija. Sve je to sranje! Imaš 90% američke javnosti koja ne posjeduje skoro ništa! Ja ništa ne stvaram. Ja posjedujem. I mi diktiramo pravila…Vijesti, rat, mir, gladi, preokreti, cijene…Mi vadimo zeca iz rupe…Zar si tako naivan da misliš kako živimo u demokraciji? To ti je slobodno tržište…ostani sa mnom kako bi te naučio…
Taj monolog (đavoljeg odvjetnika) je praktički isti onaj monolog, kojeg je pred preplašenim Peterom Finchom, izgovorio Ned Beatty u legendarnom filmu TV mreža:
Ne postoje Rusi, ne postoje Arapi, Ne postoji treći svijet, ne postoji Zapad…postoji samo jedan holistički sustav…multinacionalna vlast svemogućeg dolara, petro-dolara, marke rublja, šekela, funte…Tako izgleda prirodni red…takva je (sub)atomska struktura galaksije i tako stvari stoje…Svijet je business, gosp. Beale…
Taj govor je u rangu i legendarnog greed is good govora, ali daje i puno više. Ned Beatty je ovdje toliko prestrašio poludjelog Fincha te mu je izgledao kao božanska utvara, u svom 5 minutnom monologu o funkcioniranju svijeta. TV mreža je doista bio film ispred svog vremena (gdje je ta recenzija, dragi ljubitelji sedme umjetnosti..?) Vjerojatno je i Stone prihvatio tu frekvenciju (ili ju je oduvijek nosio u sebi), jer Wall Street je prožet manjim i većim rečenicama, monolozima i dijalozima, koji nas uče – kako svijet funkcionira. Tako da Gekko, kad izrekne – Ja ne uništavam kompanije, ja ih oslobađam, zvuči luciferski, kao Jansen (Beatty) u TV mreži. Btw, legendarni greed is good govor, kada Gekko uzme mikrofon u ruke te odrepa svoju evergreen pjesmu, nas podsjeća i na moderna vremena. Naime, Gekko, svoj govor započinje riječima, tj. on smatra kako je Amerika postala drugorazredna sila, jer njome vladaju birokrati. Drugim riječima, trebalo bi isušiti močvaru te ponovno učiniti Ameriku velikom. Realno, to je summa summarum njegovog filmskog govora. Na koga Vas podsjećaju te riječi u našim, modernijim vremenima? Naravno, da su biznis i politika močvara. Tako je ne samo u Rusiji, Kini ili Venezueli, već i u Finskoj, ili u Vatikanu. Ali ako Vam taj govor prodaje „Liga sjena“ s Bannonom, pardon Baneom na čelu (negativci imaju i slična imena pa ponekad pogriješimo u imenovanju demona, koji nas opsjeda), ako Vam taj govor prodaje građevinski poduzetnik iz svog tornja, koji privatni interes skriva iza govorancija o općem dobru i boljoj Americi, a ne plaća porez, koji svi drugi moraju plaćati – zar Vi vjerujete takvim likovima? Zato što oni govore narodskim jezikom? A iza svega su okrutne i opasne namjere. I uglađeni Gekko je upravo to – stranka opasnih namjera. U mjesec dana sa diverzifikacijom tvrtke, koju je preuzeo, može zaraditi 75 milijuna dolara i poslije sve radnike poslati na burzu, ali ne onu burzu, već burzu rada! Kada to na due dilligence sastanku, sa svojim odvjetničkim frendom, s kojim je i trgovao insajderske informacije (kojeg glumi mlađahni James Spader), sazna naš Bud Fox, u tom trenutku on doživljava preobrazbu. Sjetio se riječi svog filmskog i stvarnog oca, kada je Martin Sheen o poslovnom planu mešetarove nove tvrtke (u kojoj on radi 24 godine i tamo je sindikalac), kroz Stoneovu ideologiju, rekao nešto bitno, o faraonu u Egiptu:
Carl Fox: Nekoć davno dođoše u Egipat, faraon koji ne znadoše ništa.
Gordon Gekko: Oprostite, je li to poslovica?
Carl Fox: Ne, to je proročanstvo. Bogati to rade siromašnima od početka vremena. Jedina razlika između piramida i Empire State Building-a je ta da Egipćani nisu dopuštali sindikate. Meni je jasan ovaj lik (Gekko), on je pohlepan. Boli ga qurtz za Bluestar (kompaniju) i za sindikate. On je tu zbog love i ne uzima zarobljenike.
I naravno da Gekko, ne skriva svoje namjere prema učeniku Foxu. On niti ne zna koliko novaca bi bilo dovoljno da prestane:
It’s not a question of enough, pal. It’s a zero-sum game: somebody wins, somebody loses. Money itself isn’t lost or made, it’s simply, uh, transferred from one perception to another. Like magic. Ne brini se Bud, ti ćeš zaraditi dovoljno…
Naravno, kada smo u burzovnom poslu, ali i u našoj svakodnevici, novac je samo zapis u elektroničkom sustavu. Pritisak na tipku enter, dionica će rasti ili padati. To će determinističkim kaosom uzrokovati rat na Kavkazu, zbog kojeg će se neke cijene možda vratiti u normalu ili će netko pustiti virus iz laboratorija te cijeli svijet osuditi na kineski sindrom za sva ljeta. Dok se vani događa zombi apokalipsa, Gekko i partnerska banda će ispijati koktele, igrati golf i silovati djevojčice, koje su im nabavili monstrum Epstein i njegova milady. To je (pojednostavljeni) sažetak Stoneove ideologije, uz poneku teoriju zavjere (a Stone nas je i u J.F.K.-u naučio da je sve zagonetka unutar enigme, unutar enigme, kao babuška), koja može biti prihvatljiva običnom malom čovjeku. To je ono što govori stari sindikalist Fox – sit gladnom ne vjeruje. Kao i u legendarnom filmu Misija, o životima dobrih malih ljudi, prljave dogovore rade oni s vrha piramide (onih 1% ekstra privilegiranih), uz zvukove legendarne pjesme Everything counts. Govor greed is good odlično rezonira s evergreenom Depeche modea i gotovo da je napisan prema toj pjesmi – pohlepnih ruku, koje grabe i grabe, jer sve se računa u velikim količinama. Živimo u kompetitivnom svijetu. Tako da se redatelj Joffe u Misiji i Stone u Wall Street-u (a i drugdje) susreću u svemiru sa sličnim frekvencijama (ideologijama?). Morriconeova Gabrielova oboa, kao da slično zvuči sa soundtrackom Wall Street-a – Talking headsima i pjesmom This must be the place. I tu instrumenti slično vibriraju. Je li ispravno to sve etiketirati kao ljevičarenje ili još gore, kao salonsko ljevičarenje – ostavljam Vama za promišljanje. Ne postoje laki odgovori, ali postoje oni jednostavni, rekao je jednom, jedan od najboljih predsjednika, koji je bio i glumac (u B filmovima). Tog američkog predsjednika su, uz britansku čeličnu lady, optužili da je rodonačelnik neoliberalnog kapitalizma. Naime, u osamdesetima je burzovni posao procvjetao, eksplodirao, rađale su se nove generacije ljudoždera vegetarijanaca s fantastičnim tenom, a svi su igrali squash. Koliko je taj predsjednik, koji je navodno omogućio rađanje drukčije Amerike, glumio u nastupima ne znam (ma sigurno je), ali je bio bolji govornik i predsjednik od sadašnjeg – debelog precjednika. Također, govoriti o neoliberalnom kapitalizmu, kao vrhunskom zlu, je malo promašeno, ako se govori iz perspektive zemalja, koje nikada i nisu imale slobodno tržište. Živimo na prostorima gdje jedna partija (kako god da se zvala i koje god boje nosila) oduvijek kontrolira i dogovara sve. Tako je bilo i prije Drugog svjetskog rata, tako je bilo i dok smo bili dio austro-ugarske monarhije (iako s ovim znanjem, nije to heterogeno carstvo, bilo tako loše, jer tržište je bilo slobodnije, a i dobre firme su se onda osnivale). Upravo zato je u našim društvima bitno biti član mafije – partije. Kao što je i Gekko rekao: Ako nisi unutra, onda si vani. A vani nema plijena, nema off-shore računa, nema prekrasnih ljubavnica, nema koktela na plaži. Postoje samo krediti i život od danas do sutra. Naravno, ako ste liječnik, IT stručnjak, normalni manager, odvjetnik i sl., onda Vam je dobro bilo gdje. Na melodiju pjesme London calling, sve to su otpjevali naši frendovi iz ZG (radio) Dubrave (i o njima se može pričati kao o politički kompromitiranima ili im možete reći da glume Springsteena ili U2-a za siromašne, ali to je druga tema) u pjesmi koja ide ovako:
Sedam je sati… ustani
Obrij se pa pomoli
Pljuni u ogledalo
Radi koga si ostario
Crni a niti crveni
Ne brinu se o tebi
(U sredini stoji sam – sje*** mali domobran)
To je pjesma za sve one koji nisu „in“ i koji se trude. To je na umu imao i Oliver Stone, dok je bio u redateljskoj formi i dok nas je hranio svojom kritikom korporativne stvarnosti. Kroz film je Bud Fox, ipak idealistički, odlučio razvrgnuti ugovor s vragom, ali institucije (državno odvjetništvo, federalna agencija/komisija za vrijednosne papire (SEC), policija i dr.) su ipak radile svoj posao, a ni Bud nije bio nevin. Bilo bi zanimljivo prikazati cijeli put od agenta provokatora ili svjedoka pokajnika do sudnice, iako Stone taj pravosudni epilog (osim Gekkove šake u lice u kišnom parku) ostavlja na površini i ne bavi se daljnjom pričom. Tu je samo bitan onaj citat, starog kolege Mannheima:
Čovjek gleda u bezdan, ništa (ne) gleda u njega…u tom trenutku čovjek spoznaje svoj karakter…i to ga odvrati od bezdana…Bud je shvatio poruku i nije želio zauvijek gledati u bezdan (da bi postao bezdan). Sjetio se riječi oca i kolega, kako trebamo prestati trčati za lakom lovom i početi nešto stvarati, a ne živjeti od kupovine i prodaje.
Osim što je utjecao na mnoge filmove, Wall Street vibra je i u modernijim serijama. Npr. Milijarde. Bobby fuckin’ Axelrod (solidni Damien Lewis) je samo modernija verzija Gordona Gekka. Onaj vrli novi svijet iz 80-ih, sa prvotnim prijenosnim tv prijemnicima (Gekko ima jedan takav gadget od 2 inča), sva ona moda i frizure, je prebačena i prilagođena za 21. stoljeće (a s manjom dozom di Caprijevog smijeha i glumatanja). Umjesto Sun Tzua, ovdje imamo citate tipa Lots of guys watch Bruce Lee movies. Doesn’t mean you can do karate. A sluša se Metallica i Leonard Cohen, a žene se osvajaju ili čak – odbijaju. Bobby jednom odbija one night stand s ženom, koja je pala na na njega, jer je bio opušten, jer ga je bolila neka stvar za sve…ali odbio ju je, na fini način (rijetko gledamo muškarce, koji gentlemanski odbijaju dame, zar ne?) I u toj seriji nam se ogleda poslovni New York i tu smo vidjeli kako svijet funkcionira. Vidite, New York je nekada bio dom Travisa Bicklea (kratki hommage liku i djelu te gradu, u završnoj fusnoti, na samom kraju teksta)*. Vijetnamski veteran (kao i redatelj Stone) nije mogao spavati, mučili su ga demoni, radio je noćnu smjenu, teško je prilazio djevojci snova i htio je očistiti smeće s ulica. Njegova perspektiva su bile noćne i prljave ulice Velike Jabuke, maloljetne prostitutke, makroi, porno filmovi, ali u isto vrijeme i (nes(p)retna) disciplina u pripremi ideje o nekom boljem svijetu. U isto vrijeme s usamljenim veteranom, isti grad (ne nužno i mikrolokacije) je dijelio i mladi Gordon Gekko. A i nekoliko desetljeća kasnije smo svjedoci wannabe ja – sam – direktor – svemira tipva iz (političkog ili poslovnog) laboratorija. Ne samo u istom gradu i u istim naftnim/bijelim noćima. Pogled iz „Zidane ulice“ i staklenih nebodera, uvijek nudi drukčiju perspektivu. Na vrhu staklenog nebodera (koji je bio neoštećen 11.rujna), gospodar gleda svoj feud i one smiješne kmetove, koji se bude ujutro, možda se briju, pojedu doručak i odu zaraditi plaću (ako su toliko sretni). Tko još radi za plaću?! Kad pritiskom na “enter” i insajderskim informacijama dobijate – milijarde. Gekko je bio ljut na roditelje jer su bili siromašni. On je želio toliko bogatstvo, koje bi omogućilo vlasništvo privatnog mlažnjaka (a ne običnu 400 000$ godišnju plaću i lagodan život). Da bi postali vlasnici gomile novca, uvijek je potreban onaj quid pro quo. Svi su povezani u neko bolesno pobratimstvo lica u Zidanoj ulici nizozemskih kolonizatora 17.stoljeća. Wall street vibra daje onaj “cool”, ako prihvatimo (činjenicu) da novac pokreće svijet. Ako prihvatimo činjenicu da incident u Hormuškom tjesnacu ili nezakonita aneksija Krima, imaju poveznicu sa sveprisutnom financijskom krizom i novom pandemijskom recesijom; onda slijedimo trag novca na off shore račune na Kajmanskom otočju, Cipru ili Malti te dolazimo do – Gekka. Što ako svim našim uspjesima i malim životima dirigira mastermind u neboderu (čovjek u visokom dvorcu), koji ne orgija samo sa odabranim djevojkama (odabrane djevojke, narkomani, bludnice – uzdaju se u tebe!), već na neki način “orgija” sa cijelim svijetom? Sjedi u udobnoj fotelji country cluba u obližnjim ulicama, (lička) rukovanja i lažni osmjesi na zabavama. Non – stop kampanja i davanje “petica”, kad smo najbolji u “preduzeću”. To su karijeristi koji bi prodali roditelje za vođenje nekog “predmeta” (koji se nalazi u “omotu spisa”). Borgovi koji nemilosrdno asimiliraju sve živo, uz gadosti i nemoralne radnje, lešinarskih fondova i savjetničke provizije. O da, vječna je samo provizija i to za zakone koji su pisali sami za sebe… Hoću reći, možda se Wall Street ne nalazi samo u New Yorku. Biznis i politika su uvijek povezani, ali ako su u tom kolu povezana i neovisna pravosudna tijela, u raznim sukobima interesa i loše obavljenom poslu, gdje optuženik za gospodarski kriminal (koji nije tako suptilan kao Gekko, već je tipičan lik iz našeg sokaka – realnost, naime nema onaj filmski cool pa je sve jednostavno ono – seljački), koji se brani šutnjom i kojeg zastupa odvjetnik ex offo – na kraju ipak pobijedi i bude proglašen nevinim – u takvom svijetu stvarno nije čudno da su ljudima simpatičniji Gekko tipovi, a ne razmetni sinovi, koji se vrate na pravi put, kao Bud Fox. Sve je pacinovski sindrom Pasjeg poslijepodneva u kojem čovjek pljačka banku. Jedan glazbenik, pjesnik i patnik, nas, kao Gekko, poziva da se pridružimo kolu (jer svi to rade, mali…svi su tamo) divljih životinja, morskih pasa i da budemo dio hranidbenog lanca (od stoljeća sedmog…). Cijeli film Charlie Sheen ima podršku svog oca – Martina Sheena. Tako je možda bilo u stvarnom životu tih pojedinaca. Otac Sheen se u filmu, nikada nije odrekao sina, uvijek mu je bio podrška. On govori sinu – Money’s only something you need in case you don’t die tomorrow… (u smislu, sutra je novi dan i vjerojatno ćeš biti živ i ako imaš dovoljno sada, to je dosta…). Uvijek je bio svjestan Gekkove igre (Douglas se i u Fincherovom filmu Igra – igrao, zar ne, a i tamo je bogati čovjek s burze ili nešto sl.) – On te iskorištava sine. Nikad nisam mjerio čovjekov uspjeh veličinom (debljinom) novčanika! Bud je prvotno mislio da mu je otac gubitnik, jer nije imao muda uzeti ono što mu pripada, a budući da živimo u svijetu gdje vrijedi ona tko je jamio, jamio – nije isključeno da netko od Vas nije razgovarao sa svojim ocem na taj način. I bio razočaran, što tata nije imao muda biti članom mafije/partije, kako bi se instantno obogatio, budući da su burzovne špekulacije u tranzicijskim zemljama, bile znanstvena fantastika. Ali, otac se nije odmakao od sina, niti se ljutio na ta podbadanja. On je samo rekao Budu: Ako doista tako misliš, onda sam te stvarno loše odgojio. Nikad mi nije odgovarala estetika konfederalnih zastava, duge frizure i onaj južnjački hard rock (Sweet home Alabama đir) grupe Lynard Skynard. Međutim, njihova himnična balada – Simple man (poslušajte u uvodu teksta na poveznici) je ipak nešto univerzalno. Možda je to ono, što su nam govorile majke i očevi – budi skroman čovjek i ne trči za zlatom, to je ok – ono ne talasaj, je bilo krivo, jer samo proizvodi vječni strah, neučinkovitost i nedjelovanje. Oni su imali dobre namjere, ali nisu bili najpametniji za mlađe generacije. Ali, kroz pjesmu Simple man – dobivaju zasluženi hommage. Jer pjesma je univerzalna, kao i Stoneov film.
Gekkov govor o slobodi tržišta i opstanku najjačih, niti Amerika nije uvijek slijedila. I prije velike recesije 2008. godine, administracije su znale dizati poreze, pomagati gospodarstvu i sl. A kad je svijet udarila baš ta velika recesija (a uvijek čekamo novu), (korumpirane) vlade su ponovno pokušavale intervenirati u (korumpirano) tržište. To je vječna priča – dirati ili ne – i ako diramo, koliko duboko treba penetrirati u ekonomiju. Kao brutalna istina filmskih govora o Americi, pada mi na pamet završetak filma Killing them softly. Brad Pitt je plaćeni ubojica, koji ne vjeruje predsjednicima s televizije, ali iako malo suprotno od Gekka, odlično rezonira, što je loša Amerika:
„Jeffersona se gleda kao sveca, a on uopće nije vjerovao u jednakost svih ljudi (to je istina), budući je dozvolio i svojoj djeci život u ropstvu. Bio je bogat vinski snob, kojem je bilo muka od plaćanja poreza Britancima. Pa je eto, napisao je nekoliko lijepih riječi…dok je sjedio i pio vino i je*** svoju robinju. Ovaj tip (Obama na tv-u) mi želi reći da živimo u zajednici. Ne nasmijavaj me. Živim u Americi, a u Americi si prepušten sebi. Amerika nije zemlja. To je samo posao. Sad mi je*** plati.“(Da je Amerika posao – složio bi se i GG)
Još jedna paralela sa Gekkom u moderno vrijeme. Naime, sjetimo se ponovno legendarnog Christiana Balea. On nije bio samo antipatični psiho sa Wall Streeta – naprotiv – on je bio i odlični Michael Burry, u odličnom filmu The Big short, koji nam doslovno crta (opet uz asistenciju Margot Robbie, ali i drugih poznatih osoba i vrhunsku glumačku ekipu) kako je došlo do velike financijske krize i recesije 2008. U krajnjoj liniji, Burry je zbog izrazite inteligencije (ne socijalne inteligencije, ali opet ne svojom krivnjom, jer imao je Aspergerov sindrom, a čovjek je bio liječnik i broker), a manje pomoću insajderskih informacija – omogućio veliki profit svojoj firmi i sebi. U excell tablicama i raznim izvještajima, jedino je on vidio što se događa na hipotekarnom tržištu (stvaranje balona, loše obveznice itd.). Nitko nije davao insajderske informacije, jer gotovo nitko nije kužio da se sprema oluja. Tako da je u konačnici, inteligancija Michaela Burryja poštenija od bolesne pohlepe i društvene inteligencije zalizanog Gekka (čovjeka gmaza/reptila s tamne strane Mjeseca ☺), kojeg je Michael Douglas maestralno odglumio. Apropos greed is good načela – Wall Street ne treba pojednostavljivati samo na jednu pamtljivu scenu. Što se morala tiče morao je, ali glede pohlepe – naravno kako čovjek treba biti gladan uspjeha (ne u smislu gaženja preko leševa) i sve koji su odrasli pod mantrom ne talasaj, sine bi trebalo ošamariti te indoktrinirati na suprotan način – talasaj sine (naravno, pošteno, kako su te starci i naučili), jer ako vješto i jako ne plivaš, mogao bi se utopiti u močvari – bezdan bi te mogao privući. Zato veslajte, čak i ako smo samo galijoti na lađi, kao Charlton Heston u Ben – Huru, ne smijemo stati u toj radnji. Zato je Wall Street i nakon nekoliko desetljeća, još uvijek prilično relevantan. Ne samo kao učenje o burzi, moralnim, zemaljskim i drugim zakonima, već nas treba podsjećati i na one kvalitetnije savjete naših roditelja. Charlie Sheen je poslušao oca u filmu (nakon odslužene kazne, kao poštenija verzija gospodarskog kriminalca, možda nastavi posao kod Terencea Stampa) – je li ga slušao u stvarnosti i nije tema ovog teksta, jer pamtimo film, koji je unatoč naftalinu 80-ih, još uvijek prilično relevantan – za sva (ne)vremena. Uvijek postoji mogućnost izbora, spavati s kurvama i biti samo još jedna od cigli u zidu ili ići putem pravednog i skromnog čovjeka, sa zdravim američkim snom.
*New York je bio ranjen i 11. rujna, također i u financijskoj krizi, a sada i u globalnoj pandemiji. Grad je manje blještav i neki kolumnisti govore o pustoši ulica po I am legend scenariju (ok, još uvijek nije vrijeme za katastrofičare). Na tim ulicama, ispod piramide i Sauronovog oka Trump tower-a i dalje hoda usamljeni Taksist. On je preživio rat, obračune s uličnom mafijom, fundamentalne teroriste, burzovne kriminalce i loše predsjednike. Još uvijek korača i ne predaje se – u potrazi za prekrasnom Sybill Shepard. I na Vama je isti taj recept, zdrave upornosti, kao Bud Fox i preživljavanja, kao Fox, ali i ako Bickle. I zapitajte se – kad razmislimo o Taksistu, dakle – Travisu Bickleu (kao poveznicu s gradom) – nije li njegova „siromašnija“ perspektiva svijeta, iz istog grada, zapravo zdravija od Gekkove (blještave i bogate), iako su njegove ulice (naizgled) prljavije?
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori