Naslovnica Aktualno RECENZIJA: MOJA ZOE – sreća i ljubav bez obzira na sve

RECENZIJA: MOJA ZOE – sreća i ljubav bez obzira na sve

166
0
Photo: Tiff

REDATELJICA: Julie Delpy

GLAVNE ULOGE: Julie Delpy, Daniel Bruhl, Gemma Arterton, Richard Armitrage

TRAJANJE: 100 minuta

NAZIV ORIGINALA: My Zoe

 

Konstatirati kako roditelj nije biti lako nije ništa naročito novo i previše revolucionarno, zar ne? Uočiti, odnosno otkriti činjenicu koja govori o prilog tome kako je rastava turbulentno, za oba bračna partnera nimalo bajkovito i ugodno razdoblje jest u konačnici kao i prodavanje brodova po Sahari. Legitiman, ali sam po sebi poprilično besmislen čin pošto je nekolicina stvari na ovome svijetu sama po sebi razumljiva, a to je svakako jedna od njih. Biti dijete na periferiji roditeljstva i rastave, promatrati majku i oca kako se svaki u svoje ime bori za vaše vrijeme, za trenutak, za kratki osmijeh u kojem će se nazrijeti pokoji bijeli, još uvijek, mliječni zub može biti, zapravo u konačnici i jest, gotovo nepodnošljivo. A što tek onda imamo misliti o razdoblju u kojem se na ove tri životne situacije zalijepi banalna nesreća za vrijeme dječje igre čije će posljedice biti nesagledive?

Julie Delpy je američko-francuska glumica široj publici najpoznatija po svojoj ulozi Celine u Linklaterovoj ‘Before trilogiji, no dok gospođa Delpy ne stoji ispred kamere vrijeme provodi pišući scenarije i režirajući filmove. Nakon istaknutijih 2 Days in Paris (2007), 2 Days in New York (2012) i Lolo (2015) na red je stigao njen sedmi dugometražni uradak kojega istovremeno potpisuje – može se reći kako Julie ne posustaje, dapače, donosi sam najosobniji i možda najbolji film iz svog opusa.

Photo: TIFF
Priča prati rastavljene roditelje Isabellu (Julie Delpy) i Jamesa (Richard Armitage) koji se, bez obzira na okončanu rastavu, još uvijek bore za starateljstvo nad kćerkom Zoe (Sophia Ally). Nesreća, često, ne dolazi sama – jednog jutra dok je malena Zoe provodila vrijeme kod majke ista ju nije mogla nikako probuditi. Nakon hospitalizacije liječnici joj dijagnosticiraju cerebralno krvarenje. Borba pod svaku cijenu, naročito majke, za život njihove kćeri je u datom trenutku počeo…
Film u suštini, iako ne u potpunosti, možemo podijeliti na dva dijela gdje će crtu razdjelnicu predstavljati spomenuta tragedija. Zajednički nazivnik oba pola filma jest majčina vizura, njen pogled i optika na situacije koje se događaju u njihovim životima. Iako Julie daje dovoljno vremena na ekranu objema roditeljima ne može se pobjeći osjećaju kako je u tom lažnom duelu lik Isabelle odnio pobjedu.
Prva polovica filma neopisivo podsjeća na Bentonov Kramer vs. Kramer. Nakon, za pretpostaviti je, razdoblja prisnosti, povjerenja i ljubavi između dvoje ljudi koji su godine proveli u zajedničkom životu na snagu je stupilo ono koje odiše netrpeljivošću i neugodnošću. Smještanje odnosa dvoje ljudi u eru još žive rastave izrazito je zanimljivo iz nekoliko razloga. Iako film ne prikazuje cvjetanje ruža i tok meda i mlijeka u nečijem odnosu, paradoksalno,ono neprikazano poslužilo je kao izvrsna kulisa, kao izvrsna kontra za ovo gdje se likovi nalaze danas… Strogo propitkivanje običnih stvari kao što je primjerice masnica na djetetovoj ruci, konstantno usuglašavanje rasporeda, predbacivanje o vrsti posla koju suprotna strana obavlja te, ono poprilično nisko, prigovaranje o izgledu nakon poroda, nedostatku intimnosti i sl. Drugim riječima, iako ne znamo točan razlog prekida ovakvim i sličnim sitnicama gledatelju je naznačeno kako je njihov tepih morao s godinama mnogo toga marljivo i ustrajno skrivati te je u trenucima stresa i pod događajima izvan njihove kontrole naprosto morao kolabirati. Iako situacija između njih nikada ne eskalira i bez obzira na teške optužbe nastoje se suzdržavati, naročito pred djetetom. Taj tobogan koji ih vodi od ocrnjivanja pa sve do nespretnih pokušaja normaliziranja odnosa zbog očitih razloga Julie i Richard izvrsno su donijeli na ekran. Izrazito je neobično gledati dvoje do jučer prisnih ljudi koji se sada ponašaju jedan prema drugome kao potpuni stranci, koji se ponašaju kao  divlje zvijeri pred konačni (s)lom. Možemo reći kako su ti izrazito životni likovi uprizorili onu famoznu rečenicu kako je svaka obitelj sretna na isti, a nesretna na svoj način. Postignut je dojam kako je ovo osobna priča, kako je ovo priča samo o njima i nikome više, priča o ovoj obitelji i niti jednoj drugoj.
Photo: Tiff
Kao neku vrstu fusnote prvog dijela valja istaknuti i odnos prema djetetu. Ono postaje prvorazredni poligon, iako ju nastoje maksimalno zaštiti od svojih svađa, za obračun između dvoje odrasli ljudi. Postaje svojevrsna ping pong loptica koja konstantno leti s jedne strane zelenog stola na drugu. Biće čiji se osjećaji, potpunoma paradoksalno, nastoje svesti na gotovo matematičku jednadžbu, na sat u danu ili dane u tjednu. Na strogo uniformiran odnos koji se, nažalost, u takvim i inim okolnostima, ne može, svjesni smo, izbjeći. To naprosto ne može biti matematika i broj iz očitih razloga, no drugačije, kao što je već rečeno, ne ide.
Drugi dio filma bavi se borbom za djetetov život i svim onim činima koje je roditelj spreman poduzeti kako bi spasio i održao svoje dijete na životu. U takvim situacijama moral i etika postaje mrtva, uvenula slova na bijelom papiru, ništa više nego li zanimljive doskočice za subotnje poslijepodne uz poneko piće. Postaju irelevantne kao i lanjski snijeg. U tom kontekstu je zanimljiv lik doktora Thomasa Fischera (Daniel Brühl) koji je svojevrsna personifikacija demijurga, „malog boga“. Čovjeka lišenog bilo kakvih moralnih i etičkih kompasa izuzev osobne ambicije i uspjeha, čovjeka koji drži ključeve rješenja u svojim rukama, čovjeka koji je otvorio vrata, a na nama je samo proći kroz njih. Unatoč tome što film sam po sebi postavlja mnogo pitanja u tom dijelu on se njima kao takvim ne bavi. To, a nazovimo ga tako, SF platno poslužilo je samo kao alat za prikaz onog emocionalnog u likovima, za prikaz boli i patnje, čežnje za vremenom prije. Delpy se tu poslužila Kaufmanovim trikom kojega je Jim Carrey vrlo lijepo opisao: „On ne preuzima već postaje funkcija unutar (filma).“ Funkcija koja je omogućila prikazati borbu jednog roditelja za onim najmilijim, za onim što ne može ništa zamijeniti, roditelja koji ne želi ništa drugo na ovom svijetu nego li Zoe, svoju Zoe, jer biti sh’khol neizdrživo je breme.

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime