REDATELJ: Andrei Tarkovsky
GLAVNE ULOGE: Aleksandr Kaidanovsky, Anatoli Solonitsyn, Nikolai Grinko, Alisa Freindlich
TRAJANJE: 162 minute
GODINA PROIZVODNJE: 1979
Za sve ljubitelje čitanja o filmovima, uvijek ide i malo dobre glazbe pa modernistička kompilacija za naslovni film uključuje: Marooned (Pink Floyd) + High hopes (Pink Floyd) + Forever lost (God is an astronaut) + Atmosphere (Joy division) = Stalker (opustite se, nađite mirni kutak za čitanje i uživajte)
(Zvuk zvona…)
Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun
…..
The water flowing
The endless river
Forever and ever (High hopes, Pink Floyd, album Division Bell)
„Kada čovjek govori o prošlosti, postaje ljubazniji“ (Stalker – vodič kroz Zonu; zato ovaj mali uvod/digresija u nastavku):
Ne tako davno (iako u današnjem brzom svijetu, ono što je bilo prije, recimo, tri desetljeća se doista čini kao ona vilenjačka – I was there 3000 years ago), u ne tako dalekoj galaksiji, kao klinci iz naše ulice, igrali smo se „žmire“. Bilo je uvijek zanimljivije igrati se skrivača za vrijeme (su)mraka. Sve je bilo strašnije, uzbudljivije, s puno vike (a manje tišine, jer eto, svi smo se pomalo bojali mraka pa nas je vika ohrabrivala). Kad bi nas starci pozvali doma – jer crtić prije Dnevnika i Miami Vice/Kriminalističke priče su odavno završili – još jednom bih napravio đir biciklom. Moja kuća je bila dolje u predgrađu, od centra prema Zapadu, blizu tada neprijateljske vojarne, blizu velikog parka. Na ulazu u Veliki gradski park, bila je (i još uvijek je) velika livada (koja je služila i kao sajmište). Na sajmištu nije bilo rasvjete, a ni u velikom dijelu parka također. Da bih pobijedio svoj strah ili se barem suočio s istim, znao sam se biciklom odvesti do ulaza u park. Na taj ulaz sam gledao kao na neka vrata Mordora. Znači nesvjesno, taj ulaz(ak) u park mi je bio početak Zone. Približio bih se i onda se vratio nazad doma, vrteći pedale brzinom, koja bi me mogla odvesti preko Mjeseca (sjetite se E.T.-ja). Dakle, kao klinac sam tražio načine, kako svladati strah od mraka, praznine (samoće u noći), tako što bih jurio mračnom livadom. Sigurno su se i protagonisti Stalker-a (barem dvojica) svojim hodočašćem, htjeli suočiti sa svojim strahovima, tako što su krenuli u nepoznato, na put za Katmandu (jer prokleta mogućnost izbora mora postojati), na put za novu Indiju, a ići pješke je puno sporije od jurnjave biciklom. I tko zna što Vas čeka putem? Većina ljubitelja horora (ili SF-a) bi sigurno voljela da je neko čudovište u blizini. Ali prije potrage za čudovištem, još bih Vas upoznao s nekim objektivnim poveznicama pop kulture i večerašnjeg filma.
Koja je veza između jednog od najpoznatijih filmova 20. stoljeća – Stalkera i Charlize Theron? Na prvu Vam se čini kako ovo dvoje nema nikakve veze, niti da je moguće izvući paralelu, ali to znači da ste zaboravili onu staru poslovicu iz nekih serija (pa i filmova) – Sve je povezano. Naime, Atomska plavuša na zadatku u istočnom Berlinu, ulazi u kino, gdje slijedi obračun s KGB-ovcima (možda je tu bio i mladi Vladimir Vladimirovič?). U kinu se prikazuje Stalker, velikog redatelja Andreya Tarkovskog. Čak i sva izubijana, a ona se tuče bolje od Johna Wicka, Charlize je i dalje prekrasna, njena frizura je postojana te iako naizgled nema mjesta u ovoj čudnovatoj znanstveno fantastičnoj art drami, koja govori o Zoni (sumraka), ona je ipak povezana s tim filmom – negativci je udare pa ona odleti kroz slomljeno platno, na kojem se prikazuje film. Eto, vidite da je sve (koliko god se činilo udaljenim) povezano. Kad smo kod prekrasnih glumica – znate li koja glumica navodi Stalker –a, kao jedan od najdražih filmova, onaj čiji je svaki kadar, nalazi u mrežnici (ili zjenici) njena oka. Dame i gospodo – to je Cate Blanchett. Jeste li sada malo više zaintrigirani za pogledati ovaj film i sami donijeti neke zaključke? Nadalje, sjetite se Prodigyja i spota za pjesmu Breathe. Taj spot je prožet estetikom (npr.uređenje interijera) koja je sadržana u filmu. Naravno, i Annihilation, Alexa Garlanda, ima veliku poveznicu s Stalkerom. Nažalost, taj film nije uspio iznjedriti onaj pravi akcijski SF (egzistencijalistički) horor na foru Lovercrafta ili Kinga, s posvetom Tarakovskom. Nije uspio napraviti onu akciju, koje u Stalkeru nema, a da zadrži motive i bude dostojan nasljednik. Jednostavno, „Netflix“, iako stvara dobre filmove, koji su popularni/gledani, u suštini i dalje ostaje kao nekadašnji „tv film“ (bez obzira na današnje velike budžete), koji je kvalitetom (gotovo), uvijek iza filma snimljenog za kino. Što bismo još mogli reći o Stalker-u, a da bi ga približili onima koji ga nisu gledali (i onima koji su čuli da je dosadan itd.)? Pa, možemo reći kako je Stalker, neplanirano bio i film koji je predvidio budućnost. Černobilska nuklearna katastrofa, sa svojom apokalipsom i zonom isključenja, blisko rezonira tematici filma. Idemo dalje, sjetite se legendarnog pape Woytile i njegove izreke: Ekološka kriza je kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka. Film, dakle ima i svoju ekološku (pod)temu. Kontrast urbane (potpuno zagađene) industrijske civilizacije te prirode, koja nažalost, nije uspjela ostati netaknuta. To su bile samo neke poveznice iz svijeta oko nas, koje bi prosječnom čitatelju (a koji nema pojma o ovome filmu ili je slušao samo kritike) možda mogle približiti ovaj (uvjetno rečeno) SF film.
Tarkovsky se uvijek mučio s financiranjem svojih (malobrojnih) filmova. Umjetnik je za likove iz Komiteta, bio (pre)dosadan. Budući je radio intimističke art drame i općenito hermetične filmove, nikada nije direktno smio reći – Car je gol. Da bi to i mogao reći, morao je otići u duboku introspekciju, dubokih psiholoških karakterizacija, s dubokim simbolima. Budući da je njegova analiza i željeni prikaz išao dublje od Marijanske brazde, partija mu nije mogla lako prišiti etiketu kontrarevolucionara. Ali, opet nije valjao, jer tom dubinom (koja je stvarno toliko duboka, u pozitivnom smislu, da smo došli do Bezdana i praktički ne vidimo vanzemaljce u mrklom mraku morskog dna) je djelovao na psihu ocjenjivača iz vladajućih struktura, jer im je bio predosadan. Dakle, kad ti ne mogu ništa prišiti, oni uvijek mogu reći – to je dosadno (apstraktno), nećemo to financirati. Veliki redatelj im je odgovorio: Ovaj film je trebao biti još sporiji i dosadniji (barem na početku), zato da bi oni koji su zalutali u kino, imali dovoljno vremena za otići (…prije nego što akcija započne). Scenarij za film je labavo i doista minimalno napravljen prema SF romanu Roadside picnic, braće Borisa i Arkadyja Strugatsky. Termin „stalker“ u ruskoj verziji je značio vodiča u Zoni, tj. osobu koja ilegalno ulazi u Zonu. Taj izraz nemojte miješati sa engleskim „stalker-om“ – osobom koja vas uhodi, prati, za koju vrijedi evergreen pjesma grupe Police – Every breath you take (…I”ll be watching you…).
Smješten u neodređenu distopijsku (blisku) budućnost roman i film nam govore o čudnom fenomenu koji se dogodio. Je li to bio meteorit? Posjet vanzemaljaca iz svemirskog bezdana? Što je točno formiralo Zonu? Je li to ruska verzija Area 51 u Nevadi ili Roswella? Zona propušta one koji su izgubili svu nadu (možda je to referenca na Sveto Pismo: blaženi oni siromašni duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko?). Normalno je da se bojimo onog što ne poznajemo, ali sa strahovima se uvijek i treba suočiti (baš kao i onaj klinac, koji je, prije Stranger things-a ili Dark-a, biciklom jurio kroz dugu mračnu noć). Stalker-i, kao vodiči kroz Zonu, su bili ljudi koji se nisu bojali te Zone. Stekli su otpornost (imunitet), što nije nužno vrijedilo za njihove bližnje. Za filmskog Stalker-a (pamtljivi Alexander Leonidovich Kaidanovsky) Zona predstavlja slobodu (dom, slatki dom), jer sve oko njega (u stvarnom životu) je zatvor. Vizura Stalker-a otkriva čovjeka koji je bio u arhipelagu gulaga (modernija inačica Stalker-a bi lako mogao biti, npr. lik Colin Farella iz legendarnog filma – The way out – Bijeg iz gulaga). Izvana Vam se čini kao (sveta) nedužna budala, s dječjim objašnjenjima, grimasama i gestikulacijom, netko koga okolina ne razumije (to je objasnila i njegova žena, na kraju filma) ali to je samo površina lika. Na dubljoj razini, jedino on poznaje tajnu u dijelu koji se odnosi na putovanje tamnom polutkom (naravno da blizina Sobe i na njega djeluje pa izgleda labilno). U toj bliskoj budućnosti, ne postoje motorizirane bande koje teroriziraju narod i krstare po bespućima. Ali koncept wasteland-a iz Mad Max-a bi se mogao odnositi i na Zonu. Također, ne radi se ni o distopijskom Los Angelesu 2019. (tj. 2049.). Iako je vrijeme vlažno (i u interijeru i u eksterijeru) ne postoje leteći automobili, visoki neboderi i blještavi billboard-i. Ono što postoji je vizura tvornica i dimnjaka. Moguće da je tvorac True detective-a, Nic Pizzolatto više puta gledao Stalker-a, jer legendarna prva, ali, meni vrlo dobra, (većini kao – ne, vjerojatno zbog previsoko postavljene ljestvice u prvoj sezoni) druga sezona serije, u pozadini kadrova, imaju industriju, koja evidentno zagađuje okoliš, ali i skriva neke tajne. Vidimo tvornice i dimnjake, a u zraku je ona mistična vibra. Sjetimo se npr. i omota albuma Animals od Pink Floyda. Tamo je također animacija teške industrije i dimnjaka. Tko zna, možda je Tarkovsky volio Floyde. Stalker, u početnoj crno – bijeloj kameri, koja donosi i sepi(j)a tonove, kreće s kadarom, koji nas polako, doslovno na traci, uvodi u skromnu sobu. Charlize Theron i Cate Blanchett praktički nemaju ulogu, koja bi im donijela spavanje u takvom interijeru, ali postoje pojedinci iz svijeta show – businessa, koji su odrastali u takvim interijerima siromašnih slam-ova. Tarkovsky ovdje možda kopira neke redatelje (npr. Antonionia) sa tim dugačkim kadrom i kamerom koja polako klizi, ovaj put prema unutra, u srce sobe.* Budući je stan blizu avenije ili željeznice, sve unutra, sav namještaj, čaše, krevet, sve podrhtava. A gdje ste to podrhtavanje (podzemne željeznice) vidjeli u nekom mainstream modernijem filmu? Pa naravno, svi znate za Se7en i onaj stan detektiva Millsa i njegove ljupke žene! Dakle, možda je i Fincher malo uzimao od Tarakovskog. U krevetu spavaju Stalker, njegova žena (koja ga voli i koja je svjesna prokletstva), a između je njihovo (mutant) dijete (učestali posjeti Zoni, djeluju na potomstvo), Martiška (u engleskom prijevodu Monkey). Buđenje uz Marseljezu (uvijek su bitni glazba i zvuk). Stalker mora otići, jer ima nove klijente, a žena jecajući pada na pod u sceni, koja bi mogla biti kopija jecajuće Hari iz Solarisa. Tarakovsky je očito volio snimati uplakane žene na podu. Dim, magla, hladnoća, pruga, vagoni, obična gostionica; sve te vizure predstavljaju distopiju neke bliske budućnosti. Doista, ovaj eksterijer nema veze s mračnim Los Angelesom i letećim automobilima. Upoznajemo lik (brbljavog) Pisca, koji u polupijanom stanju objašnjava djevojci, koju je valjda htio povesti na piknik u Zonu, da je svijet dosadan, jer ne postoji telepatija, ni duhovi, ni leteći tanjuri. Svijet je dirigiran čvrstim zakonima, koji se ne mogu slomiti. Nemoj se nadati letećim tanjurima. To bi bilo prezanimljivo! Postoji samo običan ABC trokut, a ne onaj bermudski. Dakle, pisac je nihilist (vjerojatno i realist), koji posjetom Zoni želi vratiti inspiraciju – izgubljeno nadahnuće za pisanje. Ali i on sam priznaje da ne zna što želi. Možda je Pisac refleksija velike većine gledatelja, jer priznaje – moja s(a)vijest želi da vegetarijanstvo preuzme prevagu u svijetu, (a u isto vrijeme), moja podsvijest žudi za sočnim odreskom. Ali što ja (zapravo) želim? To su ljudi, lajkaju ekološke statuse na fejsu ili slikice dalekih destinacija na instaču (na Tik-tok-u se samo pleše? Ili?), a bacaju smeće na ulici ili ne počiste iza svog psa. Htjeli bi čistoću, ali žude za prljavštinom. Postoji razlika između želja i najdubljih želja. Tarkovsky, kroz lik Pisca nam na neki način (barem u ovom citatu) pokazuje ono što je već prikazao u Solaris-u**. Budući da čovjek zapravo ne zna što bi želio, a ta nesigurnost u sebe i prave želje je konstant(n)a, upravo to neznanje je i kočnica za ulazak u Sobu (ali na to ćemo još doći u ovom eseju, analizi, ako hoćete – recenziji). Pisac ima i nadimak za Stalkera – Chingachgook (Posljednji Mohikanac), jer je mislio da Stalker-i tako izgledaju, kao Indijanci. Lik Profesora (fizičar) je tajnovit. Manje replicira, nosi neki ruksak od kojega se ne želi maknuti. Možda mu je namjera otkriti svojstvo Zone i dobiti Nobelovu nagradu. To su klijenti, a pred njima je put u nepoznato. Iscrpljujući put (ne u smislu prijeđenih kilometara), je skoro, kao da plove Kongom ili rijekom Nùng od Vijetnama prema Kambodži, u potrazi za srcem tame.*** Zapravo, oni, na neki način, traže Čarobnjaka iz Oz-a, ali put kojim idu nije yellow brick road, već se radi o svojevrsnom cik – cak putovanju labirintom iz Overlook hotela (i u odličnom Doctor sleep-u) u potrazi za sobom 237 (ili je to bio broj 217?), a možda je to onaj borgesovski svemirski labirint, ili možda onaj labirint iz benediktinskog samostana u sjevernoj Italiji (čit. Ime ruže). Živimo u svijetu labirinata, ali molim Vas (kao što je rekao Pisac) – ne očekujte NLO-e.
*Antonioni u filmu Passanger (Profesija: reporter) u završnom dugom kadru, upotrebljava kameru koja izlazi iz sobe, iz zgrade, a ovdje Tarakovsky ide, na blaži način i obrnuto – unutra.
** Snaut u Solarisu govori: Žudimo za izvanzemaljskim kontaktom, a ne znamo što bi s tim napravili. Mi želimo ogledala. Čovjek treba Čovjeka (kao dokaz da smo fokusirani na sebe, ali i kao refleksija da ne postoje dokazi o vanzemaljcima (čudovištima). Ista filozofija je prožeta u romanu Jerzyja Kosinkog i filmu Vaclava Marhoula – The painted bird, kada autor u romanu kaže: There was no God, no Holy Trinity, no devils, ghosts, or ghouls rising from graves; there was no Death flying everywhere in search of new sinners to snare. These were all tales for ignorant people who did not understand the natural order of the world, did not believe in their own powers, and therefore had to take refuge in their belief in some God. I Tarakovsky ima sličnu filozofiju, on je možda (skriveni) vjernik, u Stalker-u čak vidimo i ikonu u vodenoj lokvi, postoje religiozni motivi u vizurama ili off naraciji, ali u isto vrijeme, njegovi likovi i govore (barem najbrbljaviji, Pisac) kako Bog ne postoji.
***referenca na neizostavnu Apokalipsu danas, nije ovdje tek tako. Naime, problemi oko snimanja ovog filma (gubitak trake filma, problemi u montaži, produkciji, otpuštanje ekipe snimatelja itd.), mogu dovesti Stalker-a u komparaciju s Apokalipsom ili Herzogovim Fitzcaraldom. Film je snimljen iz trećeg pokušaja – veliki problem su bile i lokacije snimanja. Iscrpljenost glumaca na ekranu je bila stvarna i uživo, kao i cijele ekipe na snimanju. Nema stvarnog happy end-a (v. dalje u tekstu).
Foto: Screenshot
Vojno – policijske snage čuvaju punktove prema Zoni. Potrebno je probiti barikade i išuljati se izvan grada. Ti militaristi mogu predstavljati neke snage UN-a iz budućnosti, ali mogu imati paralelu sa represivnim režimom. Ako film shvatimo kao alegoriju na (disidentski) bijeg iz SSSR-a, jer Stalker je slobodan tek u Zoni, onda shvatite da na nas pucaju kurvini sinovi iz KGB-a, a mi se kao James Bond (prokleti tajni agent) želimo vratiti na Zapad. To je možda i jedina prava akcijska scena u karijeri Tarkovskog. Putovanje željezničkim kolicima je paralela putovanju autonomnim vozilom u futurističkom megalopolisu (koji je opet paralela s međuzvjezdanim putovanjem) iz Solarisa. Kamera ne snima prugu, već je fokusirana na glave i zatiljke protagonista. Naime, putovanje koju su poduzeli je manje ono vanjsko, a više ono – unutarnje. Uvijek je bitan i zvuk, jer Tarkovsky kombinira zvuk željeznice i elektronski soundtrack Eduarda Artmeyeva. Inače, glavni singl filma je pamtljiva elektronska stvar pomiješana sa orijentalnim uzorima pa dobijemo neku arapsku vibru, jer je dio odsviran na azerbejdžanskom taru (istočnjačkoj vrsti tambure, lutnje). Ta glazbena tema je u skladu s mističnom rijekom frekvencija, koje ovaj film emitira. Kada napokon dođu na početak Zone, oko 37 min. filma, crno – bijela fotografija se pretvara u boju. Kao da film odmah počinje bolje disati. Visoka zelena trava, slomljene bandere i ono groblje tenkova sugeriraju da smo ušli u napušteni predio, mjesto koje gradske komunalne službe dugo nisu posjetile, mjesto gdje se dogodila neka vrsta apokalipse. Mjesto gdje je onaj klinac sa početka teksta, došao s biciklom, ali nije otišao dalje. Cvijeće ovdje nema miris, a vjetar, iako povija grane – nema zvuk. Zona je složeni sustav zamki i zato je potrebno cik – cak kretanje, jer duži put je zapravo lakši, a sve što se ovdje događa ovisi o nama, a ne o Zoni. I nikada se ne smijemo kretati istim putem i moramo poštovati Zonu. Kao da protagonisti hodaju miniranim terenom, kojeg pirotehnički moraju ispitati (bacanjem metalnih vijaka*), a iz šume ih promatra nevidljivi neprijatelj. Publika uvijek, valjda zbog zabave, traži čudovišta, ali veliki umjetnici nam ponavljaju – čudovišta ne postoje! Međutim, opreza nikada dosta, jer i protagonisti su oprezni. Krajolik je naizgled netaknut, kao da na trenutke vidimo Kopački Rit ili onu južnjačku utjehu iskonskih rijeka i močvara. Protagonisti čuju i tajanstvene glasove. Pisca zaustavlja glas: Stani, nemoj ići tamo! Tko ga je upozorio na ispravni put? Iako nismo vidjeli manifestaciju Gospe, kao fatamorganu na brdu ukazanja (koja se možda i nije dogodila, jer zapamtite, radilo se o neukim ljudima, ali dopustimo, jer i astronaut Berton je vidio čudo – dijete od četiri metra visine, Roy Batty je je vidio fantastične momente koji će nestati, kao suze na kiši…vjerojatno jedna od najvećih filmskih poetika, za fanove, pa je često ponavljam), je li to bio glas Isusa? Što nam poručuje Tarkovsky? Iako nismo vidjeli goruće grmove, vidjeli smo dio tla i blještavu lavu, kako fantastično svjetluca u vodenom okruženju. Zvuk vodopada se čuo tek pred samim – vodopadom. Igra zvuka i tišine je redateljski trademark u ovom filmu, jer Zona je posebna. Možda i najpoznatija scena dolazi negdke u 76 minuti. San, halucinacija ili stvarni odmor Stalker-a, koji leži na lokvi vode u razrušenom ambijentu, a pas mu dolazi iza leđa. Sklupčani Stalker je kao djevojčica sa žigicama, ostavljen od svih, u hladnoj noći Copenhagena. Za tu scenu bi odlično odgovarala jedna od posljednjih pjesma grupe Joy Division – Atmosphere. Zamislite, naši protagonisti cijelo vrijeme hodaju napuštenim krajolikom pa bi ih pratili stihovi:
Walk in silence
Don’t walk away, in silence
See the danger
Always danger
Endless talking
Life rebuilding
(don’t turn away…your confusion, my illusion…itd…).
Eterični zvuk mistike sa melodičnom bas gitarom Petera Hooka, pa ona gitara Bernarda Sumnnera i zvuk koji se probija kao svjetlost kroz tamu, sve praćeno sintisajzerima, koji pariraju simboličnim zvukovima kapljica i vode, koje Tarkovsky obožava; i vrhunac bi mogao biti baš na sceni sklupčanog Stalker-a u lokvi vode. Čovjek i njegov najbolji prijatelj – pas**. Postapokalipsa danas, uz zvukove pjesme Atmosphere i patnički bariton Iana Curtisa – don’t walk away, in silence. Poetika monologa u ovom filmu je također pamtljiva. Ne znam koliko će se čitatelji/gledatelji složiti sa istinitošću navedenog, ali pamte se riječi:
Strast je trenje između duša i vanjskog svijeta…Neka postanu bespomoćni kao djeca, jer slabost je velika, a snaga je beznačajna…Kada se čovjek rađa mekan je i gibak… kada umire jak i čvrst. Čvrstina i snaga su pratitelji smrti, fleksibilnost i slabost su izrazi svježine bića, ono što je tvrdo, ne može pobijediti…
Vjerojatno se radi o još jednoj kritici rigidnog sustava i diktature, u kojoj su i pjesnici završavali u zatvoru.*** Tarkovsky možda misli – Vi koji mislite da ste jaki, upravo ste Vi (vlastodršci) najslabiji od svih. I to je u redu.
* kao da gledamo pojednostavljenu scenu iz Nemoguće misije ili kao kad Sean Connery i Catherine Zeta – Jones, izbjegavaju optičke/infracrvene i nevidljive zamke u filmu Klopka. Eto, možda je Tarkovsky i tu, bio ispred vremena. Naizgled dosadan, a bio je tamo prije tajnog agenta Ethana Hunta. To Vam pokušavam predočiti – iz svega se može izvući paralela, ako imamo mašte. A sve da bi približili film, onima koji ga nisu gledali ili su čuli da je bezvezan.
** sjetimo se scene iz Mad Max-a, kada cestovni ratnik na praznoj pustinjskoj cesti, sav izranjavan, šepa uz psa…i tu je Tarakovsky bio ispred vremena sa svojom ikoničkom scenom iz Stalker-a. Napušteni (vjerni) pas i napušteni čovjek (u trećoj sezoni, već spomenutog, True detective, Stephen Dorff je napušten, voli pse te ima svojevrsni azil za pse)
***i zato nemojte svoju nostalgiju za prošlim vremenima nametati svakome. Vi ste bili mladi i zdravi, a za to vrijeme su neki pjesnici autsajderi završavali u kaznionicama zbog verbalnog delikta (nekoliko nedužnih stihova). Nemoguće je voljeti cijelo čovječanstvo na tolstojevsku foru, nemoguće je biti empatičan prema svakome, ali moramo pokušati razumjeti svakog pojedinca i njegove patnje, dok drugi u isto vrijeme hedonistički i apolitično uživa pa se sjeća samo „dobrih starih vremena“.
Protagonisti kroz svoje hodočašće Zonom, uz divljinu prirode, prolaze i razrušenim ambijentima tvornica, betonskim kompleksima, kanalizacijskim tunelima. Film je snimljen blizu hidrocentrale u Estoniji, odnosno i na lokacijama tvornice kemikalija u Tallinu. Nevjerojatno je koliko to sve može podsjećati na Chernobyl ili Fukushimu (autora ovih redaka to djelomično podsjeća i na razrušeni urbani (studijski) ambijent iz filma Full metal jacket, ali autor iz svega može izvući paralelu, a netko si to možda ne može tako predočiti). Glumci koji su snimali na tim vlažnim i hladnim lokacijama, na mjestima gdje kiša ne staje danima, uz toksični otpad, koji su dirali i udisali…Teška deuterijska voda, kamuflirani plinoviti mirisi koji zagađuju tijelo i dušu. Naravno da je zdravstveni karton izgledao loše. Tarkovsky i njegova druga žena (asistentica na snimanju) su podlegli velikom škampu, koji napada tijelo i dušu, vjerojatno kao posljedica snimanja ovog filma (npr. i veliki John Wayne je zaradio škampa, vjerojatno prilikom snimanja filma The Conqueror (o Džingis Kanu), kao i neki drugi članovi te ekipe, godinama kasnije). I glumac Anatoly Solonitsyn (Pisac, također je i kao Sartorius, bio na svemirskoj stanici iznad Solarisa, a prije i kao Andrej Rubljev) je tri godine poslije umro od posljedica raka. Budući je Tarakovsky preminuo u izgnanstvu tek 8 mjeseci poslije černobilske nuklearne katastrofe, ne može se točno znati, je li on ikada dovodio u svezu Stalker-a i Černobil. Ali nesvjesno je sve predvidio. Zona isključenja kod ukrajinskog grada Pripjata je ništa drugo osim stvarne zabranjene zone, koja je fiktivno opisana na filmu. A i tamo (Pripjat) postoje specijalizirani (stalker) turistički vodiči. Budući da volim povezivati tekst i glazbu, naravno da je ovdje prigodan spot Pink Floyda za pjesmu Marooned. Kamera iz visine, snima kako je bilo nekad, a kamera iz drona snima posljedice poslije Černobila, a i desetljećima kasnije nas sve to može podsjećati na Stalker-a. Nije to samo metafizika. To je radijacija koja se reže škarama, a i današnje vrijeme maski, specijalnih odijela s vizirima i kacigama, koje nas brane od nevidljivih virusa (kao da smo žrtve nevidljive radijacije) nekako rezonira apokalipsi i katastrofi. Nemojte krivo shvatiti – ako je potres, ne znači da se sve raspada, ako je pandemija, ne znači da moramo biti zatvoreni u karantene, to su samo neki elementi – svijet ima nekih lijepih stvari i za neke se vrijedi boriti (da parafraziramo detektiva Sommerseta iz već spomenutog Sedam). Post-rock glazba i onaj svemirski zvuk (npr. band God is an Astronaut) bi također odgovarali za ovakvu distopiju i postapokalipsu. Naši protagonisti, bez zaštitnih odijela prolaze tunel poznat kao sttroj za mljevenje mesa. Pisac je izvukao deblji kraj pa je morao ići prvi. Stalker uvijek pušta klijente prve, ali je iskreno (kao dijete) presretan kada se sve završi dobro. Kroz putovanje u središte srca tame, gledatelj očekuje da sva vrata koja protagonisti prolaze, predstavljaju portale u druge svjetove, svojevrsna Zvjezdana vrata, ali, nemojte očekivati blještave specijalne efekte ili bilo kakve efekte, jer Tarkovsky uvijek ostaje hermetičan, čak i kada dolazimo pred vrata ili pred Sobu. Poslije Stalker-a u lokvi sa psom, tu je i druga ikonička scena, kada se odjednom nađemo u nekom iskonskom interijeru. Širok hodnik sa pješčanim dinama. Možda je to gavran što ulijeće u kadar i nestaje pa u anomaliju dolazi druga (a možda i ista) ptica. Sila je ovdje jača, nego u Darth Vader-u ili njegovom sinu. Taj hodnik sa skrivenim vratima može biti i grobnica (vidimo kostur u trenutku gdje kamera pušta protagoniste i gledatelje da odmore pa nas odvodi polako u tminu, kao digresija od živih likova – ima tu one scary vibre) davnih vremena, a može biti i posljedica katastrofe. Nadrealna scena pješčanih dina, uz krunu od trnja (kojom se iskupljuju svi grijesi) pa onda i scena koje se ne bi postidjeli niti Beckett ili Ionesco. U praznom postapokaliptičnom interijeru zvoni telefon!! Ne, nije ovo klinika, kaže Pisac, a poslije Profesor i nazove svoje u laboratoriju da se pohvali! U jednom trenutku, malo smotani Pisac skoro upadne u Sobu (koju ne vidimo) pa ga na chaplin-ovsku foru povuku nazad. Protagonisti na neki način doista čekaju Godota i balansira se apsurdnost uz nadrealnost, jer slika telefona, pješčanih dina, krune od trnja i nekih usamljenih likova u radioaktivnom okruženju – pa to je kao slika, koju Salvador Dali nije stigao naslikati! Nema činjenica, sve ovo je nečiji izum, kaže Pisac. Ostarjeli Profesor (Nikolai Grinko, glumio i Kelvinovog oca u Solarisu) napokon otkriva svoju agendu. On posjeduje 20-kilotonsku bombu (Fat man, atomska bomba iz Nagasakija je imala 21 kt!), kojom će uništiti Sobu. Njegov rezon bi mogao biti razumljiv: svi wannabe carevi, veliki inkvizitori, fuhreri…svi spasitelji čovječanstva…bi htjeli posjetiti Sobu. On to želi spriječiti. Još jedna kritika totalitarnog režima izrečena kroz replike likova. Doista, ne želimo Sobu prepustiti drugu Brežnjevu i njegovim pajdašima. Zašto ljudi žele doći do sobe, pitaju se klijenti? Možda zbog (osobne) sreće…ali ljudi ne otkrivaju svoje najdublje misli…, kaže Stalker. Najdublje misli i osjećaji su nekada s razlogom najdublji. I naravno da ljudi zaborave na ono što je duboko zakopano. Stalkerov frend, Dikobraz je poludio (zamrzio je Zonu) i objesio se, jer je zaboravio da ne želi oživiti brata, nego se samo htio osobno obogatiti. Stalker, iako evidentno nema sretan život (prema malograđanskim standardima), nikada nije iskoristio Sobu – njemu je dobro ovako kakvo je. Možda je Stalker ovdje stoički i asketski glas običnog čovjeka, koji uvijek govori kako trebamo biti sretni s onim što imamo. Da, kćer je možda deformirani mutant, ali život nije lak (to ponavlja supruga kada se, kao u kazališnoj drami, direktno obraća kameri). Iscrpljeni protagonisti (nije stvar u prijeđenim (kilo)metrima) metafizičkog putovanja, koje je ostavilo i stvarne tragove, su možda dokučili kako treba paziti što želimo. Naime, naše želje moraju biti specificirane, sve do detalja (sjetite se zaboravljenog Brendana Frasera u Bedazzled, sa vještičje privlačnom Liz Hurley). Nije dosta reći – želim biti bogat, a s druge strane, ono što je imanentno ljudskom rodu je upravo ono što se ogleda u liku Pisca – Mislimo o vegetarijanstvu, ali sanjamo odrezak. Mi i ne znamo što želimo. Slabi smo – ljudi smo. Ipak, lakše je o tome raspravljati u nekakvoj demokraciji, a puno teže u totalitarnom sustavu. Stalker, čak i ovako hermetičan (spor i dosadan) nije sjeo gospodi iz partije. Tarakovsky više nije mogao raditi u takvom sustavu. On je bio Stalker, koji sanja slobodu u Zoni. Moja sreća, moja sloboda, moje samopoštovanje – sve je u Zoni, vani (u SSSR-u) nemam ništa.
„Oni su intelektualci, a ne vjeruju u ništa“ (Stalker)
Stalker je film koji zaslužuje remake, kako bi se vizija Tarkovkog približila novim generacijama. Modernizirani pristup nekog Nolana bi nam dao bolju akcijsku scenu bijega u Zonu i mogao bi pojačati neke druge sekvence, a neki Villeneuve i neki kamerman tipa Deakins bi nam sačuvali poetiku. Ne tražimo čudovišta, jer ona ne postoje. Nije cilj ponoviti politički korektni i po zadatku napravljeni Annihilation (koji je, uz čudovišta, imao i vrhunsku premisu, ali se zagubio u tv scenariju). Mora se ići bolje od toga. To bih (specificirano) želio. Ali to nije moja glavna želja za Sobu. Čarobnjak iz Oza je možda neki čovječuljak iza zavjese, a ljudi nikada neće otkriti tajnu** . Već smo rekli, ljudi ne znaju što žele, a možda je to i bolje. Stalker je razočaran klijentima, koji su intelektualci, ali bez vjere (opet Tarkovsky progovara kroz naslovni lik). I u svojoj sobi i svom krevetu je sklupčan, baš kao i prije u vlažnom okolišu, u blatu, prljavštini, okružen radioaktivnim česticama (nek’ ti kušin bude stina). Ne brinite, pas je udomljen, obitelj je ostala na ukupu. Iako čuda ne postoje, dobili smo jedno (telekinetičko) čudo na kraju, a možda je to bio samo prolazak vlaka (a željeznicu guta već daljina). Kamera, koja prikazuje osiromašeni interijer, uz tihe zvukove mix-a Bolera, Ode radosti, kapljica vode, nas kroz ljudske reminiscencije razrušenih eksetrijera, dovodi do vizura, koje bi mogle biti i s neke druge planete. Ipak, meteorit iz Tunguzije, Fukushima, Chernobyl, topljenje polova uslijed klimatskih promjena, sječa prašume u Amazoni, približavanje ljudi životinjskim staništima (koje su nas i dovele do virusa i kineskih sindroma za sva ljeta), sve se to dogodilo na našem planetu, a ne na Marsu. Na dosta katastrofa je utjecao čovjek, na nešto nije (npr. sibirska eksplozija 1908., nije man made, ruski car tada nije imao atomsku bombu). Priroda nam uvijek vraća (trebamo poštovati Zonu, jer u protivnom, she will take it back). Ipak uz sva znanja, mi i dalje tapkamo u mraku, jer bolje ne znamo (ne znamo što želimo), sve dok ne ostanemo zabarikadirani u betonskim ruševinama, kao onaj kostur iz filma. Iza horizonta i mjesta u kojem smo živjeli, dok smo bili mladi… U svijetu magneta i čuda, misli su nam neprestano lutale bez granica, a kada se čulo daleko zvono – pitali smo se – kome zvono zvoni.
Leaving the myriad small creatures trying to tie us to the ground
To a life consumed by slow decay
The grass was greener
The light was brighter
When friends surrounded
The nights of wonder**
* high five svima koji se sjećaju Misterijoza i Blufonaca, koji su mi s današnjom pameti i doduše slabim sjećanjem na taj crtić – upravo ovako tajanstveni, apsurdni i nadrealni…kao Stalker…i neka se nitko ne naljuti na ovu paralelu, jer i svetinje (za neke Tarakovsky) se moraju propitkivati, a sve je relativno (usporedivo).
**Stalker bi trebao biti kao Pink Floydi, u početku Vam je dosadno jer nema (punk) istine u 3 akorda i 2 minute – kadrovi su predugi i sve je enigmatično, ali još kao klincu (malo kasnije od onog suočavanja s mrakom pred Velikim parkom) su mi svemirski zvukovi gitare Davida Gilmoura (ja sam „tim Gilmour“ te mi ne nedostaje aktivistički Roger Waters, iako poštujem cijelu njihovu povijest, a Waters i solo ima vrlo dobrih pjesama) bili bliski i super ultra cool. I baš kao stalker-i (a u spotu za High hopes ili Take it back, vidim neku mistiku i nadrealnost filma, naravno u čisšćem eksterijeru, gdje je sve uredno), oni koji prelaze zabranjene granice – vječno smo opterećeni žudnjom i ambicijom, u nama postoji neutaživa glad za onime iza duge, iscrpljeni smo…
Konec.
(Encumbered forever by desire and ambition
There’s a hunger still unsatisfied
Our weary eyes still stray to the horizon
Though down this road we’ve been so many times…trava je bila zelenija, svjetlo sjajnije, okus slađi…ili riječima Iana Curtisa – Don’t walk away in silence)
Tekst napisao: MATIJA HORVAT
Ovo je najbolja recenzija (ili, kako autor kaže, esej, slažem se) jednog filma, koju sam ikad pročitao, kao filmofil, ali i poznavatelj muzike, književnosti, čak i novije povijesti silom prilika…. više od 50 godina .
Slučajno sam danas naišao na taj film (tražeći 2. sezonu simpatične krim-serije istog naziva, nažalost otkazane), odgledao pun dojmova, a onda potražio recenziju.
Nevjerojatno je koliko dobro autor gradi svoju priču, koliko je tu filmskog (i muzičkog) materijala prije i poslije “Stalkera” utkano, koliko bitnih elemenata iz filma izvučeno da im se podcrta važnost, da se pojasni “kostur” priče…….
MAESTRALNO NAPRAVLJENO i, uz nove elemente na koje mi Matija Horvat ukazao, taj “dosadni” film pun metaforike danas, nakon 40-ak godina od tada SF “Zone”, svakako ću pogledati još jednom.