REDATELJ: Ridley Scott
GLAVNE ULOGE: Charlize Theron, Michael Fassbender, Idris Elba, Guy Pearce, Noomi Rapace, Benedict Wong
TRAJANJE: 124 minute
NAZIV ORIGINALA: Prometheus
GODINA PROIZVODNJE: 2012
„It may be that our role on this planet is not to worship God-but to create him.“
(Arthur C. Clarke)
Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao života? Sve navedeno su temeljna pitanja koja muče čovječanstvo. Što je bilo na početku?… Riječ?… Čija riječ? Tko ili što je Bog? Ako je bila svjetlost, odakle je projicirana? Što je uzrokovalo Veliki prasak (Big bang)? Što je nastalo eksplozijom supernove? Kako se iz prvotne DNA raširio kasniji život na prvotne jednostanične organizme, koji se snimaju u fluidnim interijerima naprednih mikroskopa? Kako je DNA usađena u prvotne vodozemce koji su onda izlaskom na prvobitno kopno, dobili prvobitna pluća? Jesu li nas u prošlosti u vatrenim i božjim kočijama, posjetili drevni astronauti, koji su ljudskoj rasi pomogli u gradnji, ili su čak sami i sagradili – piramide? Jesu li ti drevni astronauti na Zemlji ostavili nekoga od njihove vrste? Nekog Poslanika koji, iako je imao veliku moć, nije pružio otpor razuzdanoj i glupoj gomili pa je mučenički završio jedan život i čudesno uskrsnuo te se priviđao mnogima tamo na cesti prema Rimu? Quo vadis, domine? Jesu li i koliko povezani koncepti tehnologije i magije u prvobitnim zajednicama kao i u modernom svijetu svemirskih putovanja? Tko je zaslužan za otkriće kotača, žarulje, torpeda, nanotehnologije, međuzvjezdanih putovanja …? Na tim pitanjima i na temelju tih premisa, svoju priču o Alienu (original film iz 1979.) je ponovno brendirao legendarni redatelj Ridley Scott i 2012. snimio svoj prequel Alien franšizi – Prometheus (Prometej). Iako je zamišljen kao prednastavak serijala, uz produkcijski izbačene scene i još malo podebljanu priču, ovaj film ima potencijal i samostalnog filmskog ostvarenja. Iako neki fanovi žele sline, koje Geigerovom čudovištu cure iz dvostrukih čeljusti i ralja dok ste nemoćno prikovani uz zid; iako puno nas želi krv, iznutrice i probijanje utrobe te eksplicitne prikaze borbe protiv čudovišta, Scott je svoj projekt, ipak prvenstveno usmjerio prema filozofskim pitanjima postanka ljudske rase te je pokušao napraviti inteligentni znanstveno-fantastični film. Nije imao za cilj napraviti akcijski horor ili sporogoreći triler u svemiru već se fokusirao na ljudsku genezu, imajući u vidu i klasike SF žanra – 2001: Odiseju u svemiru i svog Blade Runnera. Ne treba zanemariti i neke motive iz filmova Misija na Mars ili možda i Crveni planet. Manje je bitno je li i koliko je uopće redatelj pogodio u metu (mnogima možda nije, iako je zarada na blagajnama bila dobra), jer (unatoč nedostacima u scenariju) ostavio je iza sebe još jedan naslov koji će postaviti puno pitanja, dati možda malo odgovora, ali u svakom slučaju – publika nije ostala ravnodušna.
„There is nothing in the desert and no man needs nothing.“
Divovski humanoidni albino Inženjeri, sa slonovskim maskama, njihovi hologrami koji pričaju svoju priču magičnog porijekla i superiornosti naspram običnog malog čovjeka, donekle prizivaju čovjekolike majmune koji su pred crnim monolitom otkrili prvobitno oruđe – kost, kao produženu i božju ruku. Naime, tko je postavio taj čudesni monolit u zori čovječanstva? Možda neki Inženjer? Dakle, nakon što je stvorio prvotni DNA, koji se počeo umnažati na milijarde milijardi raznih pod-oblika, putovanjem kroz kozmički kalendar i svemirski brod imaginacije Neil de Grasse Tysona i njegovog učitelja Carla Sagana, svjedoci smo postupnog stvaranja drugih humanoida, stvorenih na sliku, možda i samih – Inženjera? To je jedan aspekt – filozofsko pitanje postanka. Drugi aspekt je onaj povezan uz Blade Runnera. Naime, radi se baš o pitanju Boga. Korporaciju Tyrell iz sumorne distopije mjeseca studenog 2019. godine u kišnom Los Angelesu, zamijenio je Wallace i njegova korporacija, ali želja je uvijek ista – umjetno stvoriti novi život i bolesna želja izigravanja boga. Ista stvar se događa i u kompaniji Weyland (kasnije i Yutani), čiji ostarjeli gazda Peter Weyland (umjetno prikazan kao starac– Guy Pearce) želi pronaći lijek za starost, a u čemu bi mu trebao pomoći i njegovo dijete, android David (odlični Michael Fassbender). David je svojevrsni filmski hibrid replikanta iz Blade Runnera te super-računala HAL-9000 iz Kubrickove Odiseje. Iako je po svemu superioran tvorcu, njegova sudbina je ništa drugo, osim – mali od palube, mali od kužine, tj. brodski ekonom na svemirskom brodu Prometej. Baš kao (robovski) replikanti u distopijskom svijetu Phillipa K. Dicka (Quite an experience to live in fear, isn’t it? That’s what it is to be a slave.), crnačko stanovništvo SAD-a – kroz značajan dio povijesti ili neke druge manjine u bilo kojem kutku svijeta – i android David je objekt te je na neki način i žrtva rasizma, koji prema njemu pokazuju drugi članovi posade. S druge strane možemo se zapitati – je li taj android, sam po sebi – pozitivno biće? Ima li on svoju, posebnu agendu? Na trenutke je vidljiv i njegov prezir prema ljudima iako oni ne razumiju u potpunosti njegove opaske. Kada ga znanstvenik koji je upućen na misiju upita: David, zašto nosiš svemirsko odijelo, naime ti i ne dišeš? On odgovori kako je dizajniran sličiti na ljude, jer je istima udobnije komunicirati s nekim sličnim. Rade vas prilično sličnima, ha?, uzvrati znanstvenik Holloway. Nadam se ne presličnima, brzinski, zapravo cinično, uzvrati android. Već tu je očito da je gazda Weyland stvorio nešto što (možda) nije namjeravao stvoriti, jer android ima svoju osobnost i moguće je da izmakne kontroli baš kao i umjetna inteligencija personificirana u HAL-u-9000. Još jedan dijalog s istim znanstvenikom, koji i sam osjeća prezir ili bolje rečeno ravnodušnost prema robotu:
Znanstvenik: Željeli smo sresti naše stvoritelje. Dobiti odgovore zašto su nas uopće napravili.
David: A zašto misliš da ste vi ljudi napravili mene?
Znanstvenik: Zato što smo mogli.
David: Možeš li zamisliti koliko bi bilo razočaravajuće čuti isto od svog stvoritelja?
Znanstvenik: Dobro je da ti ne možeš osjećati razočarenje…(Davidovi osjećaji, ostaju visjeti u zraku…)
Photo: 20th Century Fox Film Corporation
Android David nastavlja niz kibernetičkih pomagača, koji su služili na svemirskim brodovima i misijama u Alien-ovskom svemiru. Ash (Ian Holm) u originalnom Osmom putniku pa Bishop (Lance Henriksen) u Cameronovim Aliens (pravom filmu o svemirskim marincima) kao i Fincherovu trećem dijelu, gdje je bio svojevrsni alter-ego prijašnjem robotu. U filmu Alien: Uskrsnuće je postojao ženski robot – Call (Winona Ryder). Obratite pažnju na početna slova tih androida…A, B, C…D…Mala igra svih redatelja i scenarista (u Prometeju su to John Spaihts i Damon Lindelof), odnosno Stvoritelja likova, ili nešto drugo…? I sjetite se njihovih sudbina…Čeka li isto i slovo D? David je ipak najsofisticiraniji primjerak, naizgled nejake i feminizirane vanjštine i ponašanja), ali zapravo se radi o umjetnoj inteligenciji koja zna sve jezike svijeta i puno više od toga…on je i HAL – 9000, istovremeno i cijeli Matrix, a potencijalno i Terminator (iako to u ovom nastavku nije pokazao) – sve u jednom tijelu, renesansnog čovjeka – kiborga. Prilikom hibernacije članova posade, on ih održava na životu te upravlja brodom. Klasični kubrickovski (hladni, pomalo dokumentaristički) prikaz dosadne svakodnevice na brodu, koji je svjetlosnim godinama udaljen od Zemlje, što je donekle preuzeto i u filmu Putnici (Chris Pratt i Jennifer Lawrence). Scott i Fassbender odaju hommage Lawrenceu od Arabije, kroz Davidovu imitaciju tog pionira pustinje i lučonošu (Prometeja?) novih ideja – There is nothing in the desert and no man needs nothing. Naime, i Lawrence se ponašao drukčije od svoje okoline, kao da je i on stvoren umjetno. Sposobnost vidjeti nečije snove je i više od umjetne inteligencije te još jedan dokaz da su velike korporacije i pohlepni gazde još jednom prekoračili granicu ljudskosti u bolesnoj želji izigravanja Boga. Jednostavno, android David ima preveliku moć, ali premalu ovlast, jer služi samo kao pomoćna radna snaga, a otprilike je milijardu milijardi puta inteligentniji od obične posluge. Beskrajna, božja inteligencija, služi samo kao posluga na plantaži na dubokom jugu svemira. Koliko je to frustrirajuće ako androidi doista sanjanju električne ovce i ako su svjesni svega..(?) Ljudi bi trebali naučiti paziti na svoje želje, jer u svemiru – nitko ne čuje vaš vrisak. Koliko daleko bi išli u potrazi za svojim odgovorima?. Na što biste bili spremni, upita David znanstvenika Hollowaya. Anything and everything, odgovori ovaj i već su tu, s naizgled dobrim namjerama, otvorena vrata pakla, vrata neke opake dimenzije (pazi što želiš!). Znanstvena pitanja istraživača na brodu – dr. Elizabeth Shaw (Noomi Rapace), koja je vjernica (ona je slična Mulderu iz X files) i njezinog partnera Hollowaya (na neki način, on je Scully…samo dokazi, ali bi učinio sve da ih dobije) – se sudaraju u odgovorima i protupitanjima androida Davida. Oni su tu, jer su dobili poziv na zvjezdanoj karti nacrtanoj u špilji i tu nam Scott približava Sikstinsku kapelu prapovijesnog doba (npr. kao špilja Lasauxc/Dordogne u Francuskoj, za potrebe filma prebačena na škotske otoke; baš kao otkriće zla u iskopinama pustinje Mezopotamije, od svećenika koji je izgubio vjeru, Lankester Merrina iz znate već kojeg filma…). Njihove znanstvene (ili vjerničke) teorije se sudaraju na zid, kada shit hits the fan. It must feel like your God abandoned you, zamišljeno upita David. I jedna od ključnih rečenica, povezanih s pitanjem Inženjera i njihovim vraćanjem na Zemlju – Sometimes to create, one must first destroy. Otkuda android ima te spoznaje o prvim humanoidima, bogovima koji nisu pali na tjeme? Ima li David svoju posebnu misiju i ako ima, trebamo li i njega uzeti kao negativca ili su to prvenstveno njegovi gazde – stvoritelj(i)? Android definitivno nema dobre namjere, međutim, u svojim debatama s članovima posade, istodobno je i glas razuma, jer su i njegove opaske relevantne i (naizgled) točne. Radi li se o ciničnom, prijezirnom ili običnom pametnom odgovoru – nije ni bitno. On čak i pomaže dr. Shaw u bitnim trenucima. Dakle, svi su u pravu i nitko nije u pravu. Jednostavno, Scott stvara začarani krug iz kojeg nema izlaska, a već se i zaboravlja, kako smo uopće uvučeni unutra. Lučonoša, koji je tragao za znanjem i obogatio civilizaciju tako što je ukrao vatru od bogova, je u modernoj verziji i sam – čudovište (čit. Frankenstein – moderni Prometej).
Kao i u svakom Alien filmu postoji i ostatak posade. Neki su toliko sporedni (možda i namjerno smotani) pa je jasan i njihov konačni kraj, ali vrijedi izdvojiti hladnu plavu kuju Meredith Vickers (vjerojatno većina muškaraca pa i žena, uživa u bilo kojoj ulozi Charlize Theron) kao nadzornicu putovanja i vojnikinju kompanije (takav lik je postojao i u prijašnjim nastavcima, npr. Paul Reiser kao Burke u Cameronovom drugom nastavku). Ona skriva svoje tajne (npr. u kakvom je ona svojstvu s gazdom Weylandom?), a njezina hladnoća, bešćutnost i cilj opravdava sredstvo doktrina stavljaju Meredith s one strane ljudskosti pa čak i kapetan Janek (Idris Elba) u jednoj prilici (prije podmirenja njezinih potreba u dubokom svemiru) ironično (ili ne?) kaže: Vickers, jesi li ti robot? Bilo bi zanimljivo vidjeti Charlize u glavnoj ulozi, tj. u ulozi znanstvenice (akcijske heroine tipa Atomic Blonde ili Furiosa) koja se bori protiv čudovišta, a ne u ovoj sporednoj ulozi (negativke). Redatelj je,možda, smatrao, kako znanstvenica mora biti manje atraktivna. Ipak, na dobroj tradiciji, girl power uloga, koja je iznjedrila Sigourney Weaver u ulozi Ripley; i znanstvenica Shaw (Rapace) nam pokušava dočarati tu estetiku – posebno u sceni u kojoj u bikiniju, izvršava auto-operaciju i vađenje alien zametka/bebe iz utrobe. Klasična scena i trademark u Alien serijalu. Tada znanstvenica raste u svojoj ulozi, postaje atraktivnija te iz nje konačno nastaje ultimativni borac, tj. netko tko može zaštiti i ostatak posade. Je li Scott pravilno izabrao Guy Pearcea u ulozi starog gazde kompanije, ostaje pitanje ukusa – zamislimo neku, doista stariju glumačku legendu (koju ne bi trebalo šminkati ili računalno animirati) u takvoj ulozi, neko ime koje na prvi pogled, možda i ne bi imalo veze s ovakvim filmom…možda bi sve bilo (još) intrigantnije(?)
Big things have small beginnings…
Od početne scene divovskih vodopada i nepregledne čiste prirode sjevernjačkog ambijenta, svega onog praiskonskog, što možemo naći na nekim područjima Islanda, Grenlanda, škotskih otoka i sl., do umjetne animacije dalekog planeta, specijalnih vozila, staklenih kaciga i posebnih svemirskih odijela, jasno je da nas redatelj u kinematografskom smislu – neće razočarati. Od zemlje vatre i leda, preko unutrašnjosti svemirskog broda ili velike građevine (slično je koncipiran film Briana de Palme – Misija na Mars; i tamo se ulazi kroz vrata u posebne odaje u građevini humanoidne glave iako je priroda vanzemaljaca u tom filmu – miroljubiva), odnosno kupole, tj. labirintne špilje u kojoj se nalazi zlo, jasno je kako su vizualni efekti naglašeniji nego u prijašnjim filmovima serijala. Efekti i budžet su se promijenili na bolje od 1979. i teretnog broda Nostromo, kao i sama priča. I čudovište, koje nas plaši i koje smo naučili poštivati, nas neće razočarati. Neman ima stotinu lica i oblika, a pravo oružje, osim atomske bombe ili izbacivanja u outer space – ne postoji. Od ljigavih jaja,, facehugger-a, preko chestbuster-a do zmajolikog malog Neomorph-a ili malo većih primjeraka, sve do divovskih Xenomorph-a ili (žene, majke) Kraljice…u ovom filmu smo dobili još i kobre/udave i golemu lignju ili nekakvu zvjezdaču, odnosno hobotnicu (drevni trilobit – čudovište kao neki Levijatan). Kao bolest protiv koje nema lijeka, kao virus protiv kojeg ne postoji cjepivo – koncept čudovišta, od minijaturnog do divovskog oblika je nešto protiv čega se najčešće ne znamo boriti, jer su nam osjetila pregorena od same vizualizacije. Baš kao što i čudovište mutira u više hibrida, od manjeg zla prema većemu – tako i nejasna agenda i geneza Inženjera te njihovih čudovišta polako dobiva nove dimenzije. Jesu li Inženjeri, koje bi pseudoznanost Ericha von Danikena, možda nazvala drevnim astronautima, bili nezadovoljni ljudskim rodom (kojeg su stvorili) pa su potom odlučili napraviti oružje za masovno uništenje..? Ili su i sami Inženjeri, ab ovo, napravljeni kao nekakvi mračni anđeli pa je logično da je zla neman i produkt prvotnog zla – mračnih anđela iz izgubljenog raja, tj.pakla. U svakom slučaju, ponovno je vidljiv prezir iskonskih Inženjera spram bojažljivih ljudi (fear is a weapon of mass destruction), posebno u sceni kad Weyland i David pokušavaju komunicirati s jednim od antičkih divova, a ovaj ne dijeli njihov entuzijazam.
Cijeli koncept priče se i temelji na nepremostivom i konstantnom preziru (isti u nekom obliku, možemo nazvati i šovinizam, rasizam, tj. nekakav negativni osjećaj supremacije) naspram druge rase. Ljudi rasistički preziru robote. Roboti preziru ljude. Roboti preziru robote – Vickers prezire Davida (i Weylanda, a vrijedi i obratno), Weyland prezire dr. Shaw, David prezire (svog oca) Weylanda itd, itd. Drevni Stvoritelji preziru sve što su stvorili. Dosta mračan koncept začaranog kruga mržnje (homo homini lupus), čiji uzrok nije jasan. Iz cijelog prezira, nastaje bolest protiv koje nema lijeka– mutirano čudovište, odnosno savršeno oružje za masovno uništenje. Alien (u bilo kojem obliku) je u suštini neizlječiva bolest čovječanstva – kao rak ili konstantno mutirajući virus. I malim koracima se ide prema konačnom rješenju – uništenju života na Zemlji. Međutim, čak i ako ljudi imaju istočni grijeh, koji je potencijalno nametnut ili nikada nije osviješten-ako su napadnuti od neke izvanzemaljske ili druge inteligencije, jednostavna logika je pokušaj obrane od napada. Čije grijehe moraju iskupiti nove generacije? Ako smo napadnuti, branimo se – kao Ripley, kao dr. Shaw, sa svime čega se dočepamo, branimo svoj život i život bližnjih, koji nisu mutirali – do kraja.
Photo: 20th Century Fox Film Corporation
“Two possibilities exist: either we are alone in the Universe or we are not. Both are equally terrifying.”
Soundtrack Marca Streitenfelda (v. i Robin Hood) orkestralno nas uvodi u filozofsku dimenziju filma, a jedan dio je preuzet i od originalnog (Alien) soundtracka Jerry Goldsmitha. Glazbena podloga se naslanja na vizualne efekte te nam pruža svu onu tajnovitost pitanja, mistiku koja traži odgovore. Pravih i jednostavnih odgovora – nema. Možda je u pitanju postanka, začetku svega, neka neizmjerna grandioznost. Nešto čega bi se uplašili, baš kao što se uplašite mračnih hodnika u kojima Vas vreba čudovište. Možda je u temelju svih pitanja i neki jednostavni odgovor, ali do njega nismo došli niti najboljim i najsloženijim matematičkim formulama. Čovječanstvo ne bi trebalo tražiti odgovore u radovima pseudoznanstvenika koji u svemu vide zavjeru ljudi guštera s tamne strane mjeseca ili bogova koji su se na Zemlju spustili vatrenim kočijama. Opet, ponekad treba cijeniti majstore filma, kao npr. Johna Carpentera (Oni žive!), koji nam u personifikaciji zlih vanzemaljaca i kostura, daje kritiku društva u kojem živimo. Jesu li pravi odgovori u Bibliji – Starom (Ezekiel 1) ili Novom zavjetu, npr. – Apokalipsa (danas)? Je li svemirski brod s astronautima, doista opisan u poglavlju proroka Ezekiela ili se radi o netočnim prijevodima s hebrejskog? Uvijek treba imati i na umu da je velika tragedija čovječanstva činjenica da su koncepti morala i religije povezani pa je religija preotela moral. Naravno, to je pogrešno, jer temelj morala je jednostavan i uopće ne zahtijeva religiju (razliku između dobra i zla niste naučili ni od fratra, ni od hodže, ni od popa). Dakle, maknimo se od drevnih zapisa i bilo kakve pseudoznanosti. Mi (ljudi) smo Stvoritelji, mi smo stvorili umjetnu inteligenciju i pitanje je kako postupamo s istom… Mi smo uništili svoj planet, kojeg su onda preuzeli čovjekoliki majmuni u prizivanju Planeta majmuna ili Odiseje, mi sami, smo pakao – rak rana ovog planeta. Iako život možda nema smisla, istinski znanstvenici kao npr. Albert Einstein, Arthur C. Clarke, Carl Sagan, Ivica Puljak* i dr. nas pokušavaju izbaviti iz ralja ludila te nam predočavaju svoje znanstvene teorije relativnosti i svoje doktrine blijedoplave točke – jedinog planeta na kojem je otkriven život. U filmu, pozitivna vjernica, dr. Shaw nastavlja svoje istraživanje i neće se predati.
If you’re receiving this transmission, make no attempt to come to its point of origin. There is only death here now, and I’m leaving it behind. It is New Year’s Day, the year of our Lord, 2094. My name is Elisabeth Shaw, last survivor of the Prometheus. And I am still searching –
Iako je i njezina sudbina zacementirana u nastavku (kao i svim junacima prije, tj. poslije) s pravom SE pitamo – postoji li izlaz iz labirinta iz pesimistične vizije svemira Ridleyja Scotta s neuništivim čudovištem koje Vas prati i u snovima?…Ili će nas vjera izbaviti od zla (iako se to dosad nije dogodilo)? Kao da je Scott, u svojoj pesimističnoj viziji, posudio nešto od Kubrickove hladnoće, distanciranosti, nihilizma, jer dobro ovdje ne pobjeđuje, odnosno konstantno se bori i pogiba. Scott je sve to postavio na mainstream temelje i klasičniji koncept radnje (za razliku od art filma), ali kao da se ne nazire pravi put iz borgesovskog labirinta u kojeg smo uvučeni. Kao da Aliena ne možemo uništiti, odnosno, uvijek se stvori novi. Možda nas vjera i spasi – vjera u znanost i u dobre anđele naše prirode… ako se i pomolite Bogu da uništi čudovišta, niti to nije na odmet…Vatreno oružje i svemirski marinci također uvijek dobro dođu, iako ne predstavljaju penicilin za čudovište iz naših najgorih noćnih mora. Opakih i znojnih noćnih mora koje su postale realnost…Jer u mračnom alienovskom svemiru, punom labirinta, vrijedi stara kineska poslovica:
Postoji bezbroj mogućnosti koje ne možemo niti zamisliti, ali ne postoji niti jedna koja se ne bi mogla i dogoditi…
…Na nama je pronaći hrabrost i prevladati situaciju, jer: wicked mind (kao što su imali Inženjeri ili Wyland korporacija), greed (kao Weyland), dis-information (kao što se i davale dezinformacije), inaction (imanentno ljudima), fear (imanentan ljudima) and racism (imanentno svima u filmu i ljudima u realnosti)… is a weapon of mass destruction…
*Prof.Puljak u svojem članku na jednom portalu kaže: …“Moderna znanost i prirodni zakoni naučili su nas da svemir nema nikakvu svrhu ni smisao, niti je svemir briga za nas. Prirodni zakoni nisu tu da bi stvorili ljude niti su ljudi smisao evolucije. Premda nekome to može zvučati pesimistično, za mene je to jedna od najljepših poruka za sve nas: premda svemir nije briga za nas, premda prirodni zakoni nemaju svrhu ni smisao, to nama ljudima daje posebnu slobodu i odgovornost. Nas je briga za nas same. Mi smo odgovorni za sebe za ljude oko nas, za prirodu oko nas i za društvo u kojem živimo. Zato vodimo računa jedni o drugima i planetu na kojem živimo, a svemir će nastaviti svoj život prema prirodnim zakonima, šireći se u nedogled. Iz ničega je nastao, a jednog dalekog dana u ništa će se i pretvoriti…“
Tekst napisao: Matija Horvat
Jako ste dobro raščlaniti i analizirali film👏👏👏
Mislim da bi Charlize Theron bila puno bolja od Naomi Repace.( treba je samo pogledati kao Furiosu- za koju je trebala imati barem nominaciju za kipić).
Ona bi bila odlična nasljednica Ripley.
Inače , mislim da je taj film bio malo podcijenjen!