REDATELJ: Stephen Merchant
GLAVNE ULOGE: Florence Pugh, Dwayne Johnson, Lena Headey, Nick Frost, Vince Vaughn
TRAJANJE: 108 minuta
NAZIV ORIGINALA: Fighting with My Family
Bespućima interneta kola podatak kako WWE (World Wrestling Entertainment) organizacija ima procijenjenu vrijednost na preko pet milijardi dolara. Običnim smrtnicima ovaj je podatak toliko apstraktan da nas dovodi do zaključka kako nema neke prevelike potrebe razmišljati i promišljati u tom smjeru. Bez obzira na navedeno valja odati priznanje kako je vrijednost, u najmanju ruku, impozantna za nešto što kolokvijalno možemo nazvati američkom stvari. Istini za volju, baze fanova možemo pronaći diljem svijeta u velikoj većini država, no to ne mijenja činjenicu kako su korijeni, na ovaj ili onaj način, američki. Amerika točnije SAD je mjesto gdje se ostvaruju najveći prihodi i održavaju najveći događaji, mjesto gdje ljudi hrle gledati svoje, figurativno govoreći, junake na djelu.
S obzirom na činjenicu u kojoj WWE organizira stotine događaje godišnje neminovno je kako će se u tom oceanu izvođača i ljudi naći nekolicina njih čija je životna priča i sudbina vrijedna filmskog platna. Jedna od njih je svakako Saraya-Jade Bevis poznatija u hrvačkim krugovima pod imenom Paige. Ona je 2014. godine, u debiju na glavnom rosteru WWE-a, postala najmlađa prvakinja pobijedivši AJ Lee koja je do tada držala naslov u svojim rukama, odnosno oko svoga struka. “Obiteljska borba” donosi, pod producentskom palicom Dwaynea „The Rock“ Johnsona, priču o Sarayi, o njenoj obitelji iz koje je ponikla te o tome kako je postala Paige.
Nedovoljno je konstatirati kako obitelj Knight voli hrvanje. Usudio bih se reći kako bi ih ova konstatacija mogla čak i pomalo uvrijediti iz vrlo jednostavnog razloga. To nije ljubav, hrvanje im je način života čak i više od toga. Kako drugačije možemo objasniti Zakovo (Jack Lowden) treniranje lokalnih klinaca iz Norwicha koje skuplja po gradu u oronulom obiteljskom kombiju kako bi ih naučio koji potez više, borbu za svaku funtu osebujne glave obitelji Rickyja (Nick Frost), bezrezervnu podršku njegove ljepše polovice Julie (Lena Headey) koja bez obzira na sve nedaće stoji uz svoju obitelj i ukućane? Zadnja, ali nikako manje važna, u toj liniji je Saraya (Florence Pugh). Djevojka kojoj je majka nadjenula svoje umjetničko ime govori u prilog tome u kakvom okruženju je odrasla. Kao najmlađu članicu obitelji hrvanje i strast prema istom nije ju moglo mimoići. Roditelji, bivši hrvači, i stariji brat kao svojevrsni uzor bila su samo podloga za njezin životni put dok je odlazak na jedan trening, kao djevojčice, bio i više nego dovoljan da objeručke prigrli hrvanje koje nikada neće ispustiti iz svog zagrljaja. Iako živopisna obitelj djeluje romantičarski, što u suštini i jest, ne zadovoljava se time već žele postati netko i nešto. Roditelji žele uspjeh svojoj djeci kako bi se izdigli nad životarenjem, ali i propast talenta kojeg posjeduju bio bi velika šteta dok djeca kao djeca, zbog opčinjenosti sportom kojim se bave, žele samo podignuti taj pojas prvaka kako bi personificirali, odnosno postali kao svoji idoli s postera koje lijepe po unutrašnjostima svojih spavaćih soba. Slanje snimaka WWE-u jednog je dana napokon urodilo plodom. Saraya i Zak dobiti će priliku pokazati sve što znaju u svojevrsnim kvalifikacijama za veliku scenu ne shvaćajući kako će upravo sve ono o čemu su sanjali i maštali na površinu izbaciti samo još problema koji su tinjali unutar njihove obitelji…
Photo: Screenshot
Redatelj filma Stephen Merchant odlučio se na zanimljiv pristup priči koji se nalazi negdje na pola puta između Hrvača Darrena Aronofskog i “Boksača” Davida O. Russella. Od potonjeg je uzeo obiteljsku komponentu koja zna i umije u mnogim slučajevima biti veći, kvalitetniji i spremniji protivnik nego li osoba postavljena nasuprot Vas u ringu. Ona je uteg oko noge koji Vam ne dopušta mirno i slobodno kretanje po Vašoj želji, no koliko može biti teret toliko Vas i u mnogim situacijama tjera prema naprijed. Govoreći u pozitivnom smislu, pupčana je to vrpca koju nema potrebe rezati, klackalica na kojoj je potrebno naći finu ravnotežu između osobno želje i želje onih s druge strane. To, složit ćemo se, nije uvijek lako i jednostavno. Malo prije spomenuti ozbiljniji podtekst filma gledamo iz Sarayjine perspektive koju je izvrsno utjelovila Florence Pugh. Unatoč zvjezdanoj ekipi oko nje Florence je glavna zvijezda filma, osoba koja suvereno nosi film na svojim leđima. Ova tvrdnja više nije ništa neobično. Skoro se podrazumijeva i uzima zdravo za gotovo. Toliko je dobra. Sa svoje dvadeset i četiri godine već je pokazala kako može odigrati bilo što.
S druge strane, “Hrvač” je imao podosta mračan ton koji se usredotočio na samodestruktivnog pojedinca čiju je sudbinu i borbu koju vodi sa životom teško gledati. Ovdje to nije slučaj. Iako je, kao što je već ranije navedeno, u središtu Saraya i njezin put prema vrhu te ozbiljniji moment filma koji se reflektira u obiteljskim odnosima isti ne odlazi na jednu stranu. Ne dopušta klackalici da prevagne lijevo ili desno, upravo suprotno, film je prožet humorom za kojeg su poglavito zaduženi Nick Frost i Vince Vaugh u ulozi nemilosrdnog skauta koji na neki način reprizira ulogu koju je odigrao u Hacksaw Ridgeu Mela Gibsona te se mora priznati kako mu navedene uloge izvrsno pristaju. Valja svakako u ovom kontekstu spomenuti i Dwaynea Johnsona koji u iznimno simpatičnoj ulozi daje filmu dodatak s obzirom na njegovu prošlost i ono čime se bavio. Film tako lijepo balansira između dviju krajnosti uzimajući od svake taman onoliko koliko je potrebno. Imajući spomenute filmove na pameti zanimljivo je vidjeti kako različiti redatelji istim ili sličnim temama pristupaju na različite načine s konačnim rezultatom koji je i više nego li zadovoljavajuć.
U jednom segmentu filma Merchant je odigrao hvale vrijedan potez koji o ide u prilog tome kako je ovaj film u suštini posveta hrvanju, točnije rečeno, takvom načinu života. Poistovjetivši lik Saraye s gledateljima koji površno gledaju na hrvanje razgolitio je krivu i paušalnu prizmu glede navedenog sport natjeravši gledatelja da se pomalo i zacrveni. Poručio nam je kako je blještavilo, puka izvedba u glamuru samo maleni dio, ako ne i najmanji, onoga što život jednog profesionalnog hrvača jest.
Iako ne odstupa mnogo od tipične underdog priče s već dobro nam znanim momentima i odnosima “Obiteljska borba” je definitivno uprizorenje one krilatice kako nije važan cilj već putovanje. Putovanje puno srca i topline s jedne strane, ali i trenutaka u kojem nam se stavlja ruka na rame i poručuje kako se sada potrebno malo uozbiljiti. Možemo to sumirati ovako, ako smo poslije Matta Damona i Johna Malkovicha u filmu “Kockari” poželjeli kockati nakon “Obiteljske borbe” poželjet ćete ako ne hrvati onda barem proviriti iza zavjese navedenog svijeta. Je li filmu potreban veći kompliment od ovoga?
Autor recenzije: Nikola Fabijanić
Odgovori