REDATELJ: David Lean
GLAVNE ULOGE: Alec Guinness, Jack Hawkins, William Holden, James Donald, Ann Sears, Sessue Hayakawa, Geoffrey Horne
TRAJANJE: 161 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Bridge on the River Kwai
GODINA PROIZVODNJE: 1957
Za mog djeda…filmofila…
Koji film je dio Vašeg genetskog koda? Koji film se nalazi u Vašoj DNA? Koji film Vas je odredio? Nije bitno radi li se o generacijskom filmu, odnosno nečemu što je svojstveno Vašoj generaciji, može se raditi i o starijem filmu, a ako ste kasno shvatili svoje temelje, može biti novi naslov. Nije važno radi li se o Vama najboljem/najdražem filmu. Jedino je bitno, gdje vidite svoje (filmofilske i druge) temelje. Ako se vratimo klasicima, vjerojatno će dosta publike reći da je njihov temelj film – Zameo ih vjetar*, neki će reći Casablanca, neki će možda izabrati Poštansku kočiju, Pravila igre, Tko pjeva zlo ne misli ili neki drugi specifičniji naslov. Budući da se radi o genotip-fenotip pitanju, moram spomenuti svog djeda. Kao svjedok vremena, obožavao je jedan film i koliko se sjećam, određeni dio tog (filmskog) DNA je sigurno, oduvijek bio u meni (jer i meni se sviđaju slični ili isti filmovi). Moj djed, nije vidio puno svijeta, tek od nekog austrijskog mjesta u dolini i nazad, pješke…(There and back by Bilbo Bagginss, ali ne u fantasy žanru, već više u reality formi). Filmofili se sigurno sjećaju rečenice, koju izgovara legendarni Clint Eastwood u filmu Dobar, loš, zao – Postoje dvije vrste ljudi, oni sa napunjenim pištoljima i oni koji kopaju…Ili ćete se sjetiti scene iz legendarnog hrvatskog (yu) antiratnog filma U gori raste zelen bor, gdje također, jedan od likova u kadru kopa (svoj) grob, svoju Jamu Ivana Gorana Kovačića. I moj djed (kao i neki Vaši djedovi) se našao u aproksimativnoj situaciji – situaciji podložnosti, gdje je bilo trenutaka kada je praktički kopao svoj grob…kao rob, objekt, žedan i gladan, gdje te i djeca smiju šutati. To sigurno nisu bile cool scene iz špageti westerna…Možda nije bio obojen čovjek na južnjačkoj plantaži, a okolo nije bilo momaka u bijelim kapuljačama, koji su palili križeve, iako su i ovi balkanski momci (zanimljivo – i žene na ondašnjoj poziciji moći(!), su bile brutalne) su bili jednako…totalitarni prema poraženima, nevinima(!) i u onom trenutku – slabijima…Prema krivcima nisu bili napravljeni čak niti, montirani procesi pa su i pobjednici (koji pišu povijest) napravili epsku svinjariju i pokolj…Bitno je za napomenuti da moj djed nije nosio crni dres, niti je sudjelovao u crnim rupama naše povijesti (on je za ono vrijeme bio prilično obrazovaniji od prosjeka), samo je bio politička oporba pa se htio predati Amerikancima (vjerojatno ne znajući da su na jugu Austrije bili Britanci, a i tko god da je bio – nije znao da su Saveznici dogovorili, kako neće biti zadržavanja tuđih ratnih zarobljenika). Stvarni život je mojem djedu poklonio filmsku priču, o kojoj Vas neću zamarati (jer ovo nije priča o crnima, crvenima i dr.) – bitno je samo da ga je baka na kraju pronašla u logoru teškog 45. kilograma, malo izubijanog od stražara, malo bolesnog od malarije(!), dizenterije i svih onih bakterija i virusa, koji su napadali ljude u takvoj situaciji. Kakve Ženevske konvencije, kak’i bakarači! Ali djed je preživio sve i poslije je, u nekom smislu, nastavio živjeti svoj skriveni život (pogledajte i Malickov istoimeni film: Skriveni život). Nažalost, nije se uspio predati Amerikancima, ali se predao njihovim filmovima i bio je redovit posjetitelj kina u svojem malom mistu. Jedan od omiljenih filmova mog djeda, svjedoka vremena, koji je dakle preživio zarobljeništvo, malariju, dizenteriju, glad i žeđ (baš kao i neki likovi iz filma) je film slične tematike – Most na rijeci Kwai. I kao klincu, koji ništa nije kužio, u tom mi je filmu bilo nešto (u nedostatku boljih riječi) – cool. Isčekivanje emitiranja filma kroz cijeli dan. Uzbuđenje pred sam početak filma, kad krene natpis Sam Spiegel, kada počne uvertira onog evergreena i fićukanje Colonel Bogey (River Kwai marš). To je uistinu film za kokice, ako volite taj štimung, čak i ako niste u kinu. To je film i za tišinu, za ono – da se ni muha ne čuje. Kao da je festivalski dan, kao da je blagdan – bez obzira radi li se o danu antifašističke borbe, Božiću ili Novoj godini. Biste li radije na spoj sa Sharon Stone u najboljim godinama ili bi ipak gledali – taj film? Tako velika je nedoumica, a odgovor nije lak, ali je – jednostavan. Mostovi su sami po sebi nešto epsko. Ne moraju biti veliki i veličanstveni, kao mostovi u Kini, most između Danske i Švedske (Broen), most u Astoriji (v. The Goonies) ili Golden Gate. Iako često spajaju i obale rijeka ponekad predstavljaju i granice između civilizacija, kao Na Drini ćuprija. Baš zato, za mnoge filmofile, mostovi su čista epika. Sjetimo se Mosta kod Remagena (vrlo dobrog ratnog filma), sjetimo se Mosta (Hajrudina Krvavca, kao tipičnog primjera partizanskog akcijskog filma), sigurno ste gledali Most špijuna, ali nikada ne zaboravite da je u ratnom smislu, najbitniji (pucački film iz borbenog sektora) – Nedostižni most (neopravdano zaboravljeni, old school ratni spekatkl, kakve današnji Hollywood, nažalost više ne zna napraviti ili autor ovih redaka, možda pripada nekom drugom prostoru-vremenu, jer nije samo stvar u godinama starosti). U epskom pak smislu, postoji još jedan, (pra)iskonski most – onaj na rijeci Kwai.
*u vrijeme pretjerane političke korektnosti (tko zna što donosi budućnost), taj film možda i nestane s platformi, iako priča nije još takva (i ima dosta manipulacije s tim pitanjem)…Bitka oko političke korektnosti se vodila i prije (autocenzura je uvijek postojala), ali vrijedi napomenuti riječi legendarnog Prljavog Harryja kako „era novokomponirane političke korektnosti oslabljuje društvo“, a karakterno takve ljude označio kao „pussies“. Možda bi se značajan dio starije ili srednje generacije, složio s time…Nekad je humor samo humor, a svetinje smo dužni propitkivati, kako smo i pisali u GOODTALKING-u.
Photo: Columbia Pictures
Sir David Lean je redatelj kojeg su, kao uzora, spominjali Steven Spielberg, Martin Scorsese, Stanley Kubrick, George Lucas, Spike Lee, Sergio Leone, John Woo, Christopher Nolan. Dakle, kad divovi današnjice (ili općenito filmske povijesti), a koje sigurno i Vi cijenite, spominju redatelja za kojeg možda i ne znate, onda je vrijeme da upoznate gospodina. Zapravo, već se znate, jer ste sigurno čuli za pustinjski ep Lawrence od Arabije (ako niste pogledajte ga, jer i to je jedan od onih, temeljnih filmova), a sigurno ste plakali i uz Larinu pjesmu iz legendarnog Doktora Živaga. Ne zaboravimo da se radi i o redatelju Kratkog susreta (jednog od prvih bitnijih filmova o muško – ženskim odnosima) te filmaša koji je ekranizirao Dickensove romane Velika očekivanja i Oliver Twist. Nakon (prvog) neuspjeha u još jednom (povijesnom) epu Ryanovoj kćeri (film uopće nije bio loš), povukao se iz posla te do smrti snimio samo još jedan (skoro pa epski) film Put za Indiju. Dakle, Lean je sigurno jedan od founding fathers epskog filma. Karakeristike takvog filma su trajanje (barem dva i pol sata), davanje naglaska na određene povijesne događaje koji se reflektiraju kroz živote (ne nužno stvarnih) pojedinaca i prepoznatljivi stil režije. Lean je svemu navedenom majstor za sva vremena. U svojoj temeljnoj epskoj trilogiji – Kwai , Lawrence i Živago – redatelj Lean nas je odveo na tri lokacije (skoro na tri kontinenta). Vidjeli smo sinajsku pustinju i Bliski istok, smrzli smo se u ruskoj zimi (kao ratni zarobljenici!, jer uvijek su neke revolucije u pitanju, ali se evolucije se zaboravljaju) te su nas grizli malarični komarci i udarali zli Japanci, dok nam se znoj cijedio, kao da smo u pustinji, a zapravo smo bili u logoru, u burmanskoj prašumi…u prokletoj džungli! U četvrtom (manje uspješnom) epu – Ryanova kći – lomili su nas valovi nemirnog mora na irskim obalama, dok su njemačke podmornice bile u blizini usred početka irskog ustanka. To je Lean – teške životne situacije, zanimljivi (kontradiktorni?) pojedinci, konzervativni/old school pristup režiji i filmu..i još dosta toga. Most na rijeci Kwai nije klasični ratni film već bi ga trebali svrstati u određeni logorski podžanr. Legendarni Wiliam Holden (lažni kapetan fregate, a kasnije i stvarni bojnik u Force 316, Shears u filmu) je imao iskustvo ratnog zarobljenika. Naime, glumio je u Oscarom nagrađenom (logorskom) filmu Billyja Wildera – Stalag 17. Od ostalih filmova, istog podžanra, sigurno se sjećate legendarnog (također blagdanskog) filma Veliki bijeg*, Sretan Božić gospodine Lawrence (remeber David Bowie), Carstvo sunca, Schindlerova lista, To end all wars**, Neslomljivi i sl. Uz ovaj, logorski podžanr (ratnog) filma, možemo spomenuti i zatvorski podžanr koji nije vezan uz sam rat ili povijest, ali motivi pojedinaca ili skupina ljudi, koji su zatvoreni, ponižavani, svedeni na objekt mogu se vidjeti u filmovima Hladnoruki kažnjenik, Bruebakeru (Robert Redford), Lock up (Stallone i Sutherland), The last castle (opet Robert Redford), Bijeg iz Alcatraza i sl. Od svih navedenih filmova, Kwai je ipak bio prethodnik i svjetionik budućim naslovima. Na azijskom (uvjetno rečeno pacifičkom) bojištu drugi svjetski rat je počeo ranije nego u Europi. Militantni Japanci su još 1937. godine počeli raditi zločine po Kini, stvarali kvislinške i marionetske države – čitavo vrijeme su crpili tuđe resurse, vršili okupaciju naroda i tuđih teritorija*** te činili ratne zločine (iako rat službeno i nije bio objavljen). Njihov pogled prema drugim narodima je bio, u neku ruku, nacistički. Oni su bili nacisti Dalekog istoka. Činjenica je da su (baš kao i Nijemci) bili tehnološki napredni i bogatiji od drugih azijskih naroda, ali činjenicu je predstavljao i njihov rasizam, prema drugim istočnjačkim narodima. Mislili su da im njihov (visoki) stupanj razvoja daje za pravo silovanje i ponižavanje potlačenih****. Njihov (bushido) samurajski kodeks časti nije poznavao predaju ili kapitulaciju. Kada su se Saveznici (iz istočnjačkih kolonija), pred istočnim blitzkriegom, predavali japanskoj carskoj vojsci, to nije dobro prihvaćeno od japanskih gospodara života i smrti. Predaja je bila sramotni čin. Jedino je smrt časna. Koncept potpuno različit zapadnoj kulturi. Dakle, japanski zarobljenički logori su bili grozna mjesta, deveti krug pakla za zatrobljenike i nisu zaostajali za nacistima ili staljinistima u tretmanu zarobljenika, iako nisu tražili konačno rješenje kroz koncept holokausta*****. Upravo takav, stereotipan, Japanac je pukovnik Saito (Sessue Hayakawa), upravitelj logora u burmanskoj džungli. Stereotip zapadne kulture, u ovom slučaju, reprezentacije Velike Britanije je pukovnik Nicholson (sir Alec Guinness, čest glumac u Leanovim filmovima – mlađim generacijama je poznat kao originalni jedi vitez – Obi – Wan Kenobi). Kada se takva dva karaktera (koji predstavljaju suprotstavljene kulture) nađu oči u oči, nastaje rapsodija u džungli i jedan od najpoznatijih filmova svih vremena.
*s glumačkim divovima i legendama: Steve Mcqueen, Richard Attenborough, James Garner, Charles Bronson, Donald Pleasance, James Coburn und andere…
**slične teme i motivi (Japanaca i zarobljenika) u nekim od nabrojanih filmova, baš kao u Mostu na rijeci Kwai
***Koreja je okupirana, tj. aneksirana od Japana, još 1910.
****međutim, baš kao i Njemačka, uzdigli su se poslije Drugog svjetskog rata te su postali zemlja uzor. Nije im bilo teško izniknuti se, kao ptica Feniks, iz pepela (a Hiroshima, Nagasaki ili Dresden su sigurno pitanje „prekomjernog granatiranja“, u modernijem/“politički korektnijem“ pogledu na povijest) jer oduvijek su posjedovali tehnološko znanje i marljivost naroda, a uz normalne vladajuće elite su postali – miroljubive zemlje (sve suprotno od mračne prošlosti)
*****pandan nurnberškim procesima su za Daleki Istok, bila tokijska suđenja
Mi gradimo prugu, pruga gradi nas…
Ptice grabljivice u zraku, džungla, vrućina, malarija, dizenterija, beri-beri, muha ce-ce i ostale biblijske pošasti. Zanimljivo, Lean, baš kao i Malick u Tankoj crvenoj liniji, počinje (vidi i kraj teksta i filma) svoj epski spektakl, s kadrovima prirode i ptica u zraku (možda je Lean, donekle, utjecao i na Malicka). Nakon toga vidimo radove na pruzi. Kroz burmansku džunglu, cilj je bio spojiti Singapur (vrata Istoka) s (nikada okupiranom) Indijom – preko Bangkoka (tadašnjeg Sijama, današnjeg Tajlanda) i Rangoona (tadašnje Burme, današnjeg Myanmara). Film je snimljen prema scenariju Carla Foremana i Michaela Wilsona, međutim oni su bili na hollywodskoj crnoj listi (prvotno nisu ni dobili zasluženog Oscara) pa je u rad oko filma, uskočio Francuz – Pierre Boulle, autor istoimenog romana o stvarnoj gradnji burmanske željeznice. Priča je fiktivna, ali koristi stvarne događaje iz 1942/43. Postoji i stvarni most preko rijeke Khwae Noi, a zanimljivo je da je na toj rijeci Michael Cimino snimio vijetnamske kadrove zarobljeništva i ruskog ruleta u još jednom legendarnom filmu džungle, ludila, PTSP-a – Lovac na jelene. Roman francuskog autora o željeznici smrti i mostu, se malo razlikuje od filma – kroz drukčiji lik Shearsa i krajnji epilog, ali većina sadržaja je ostala ista. Sagraditi prugu kroz neprohodnu džunglu je inženjerski poduhvat, ravan prokopavanju Sueskog kanala u 19. stoljeću, a robovski rad potlačenih zarobljenik priziva možda i gradnju samih piramida. U tu paklenu realnost nas ubacuje David Lean, kroz šahovsku igru predstavnika Istoka i Zapada. Prašume Šri Lanke (tadašnjeg Ceylona), gdje je film snimljen, predstavljaju kulise burmanske džungle, rijeke i mosta. Zanimljivo je kako snimanje filma nije proteklo glatko. Lean je imao problema s Guinnessom, jer su imali različita mišljnja o tome, kakav bi pukovnik Nicholson trebao biti. Nije bilo lako niti napraviti logistiku filma u džungli, sagraditi most, upotpuniti priču filma sa statistima. Na neki način, Most na rijeci Kwai je dvadesetak godina prije Apokalipse danas, instalirao ono što bi mogli nazvati – ludilo na filmskom setu, u smislu produkcijskih, ali i drugih problema ili izazova (eksplozija mosta nije uspjela u prvoj klapi snimanja, bilo je i sukoba redatelja i nekih teških glumačkih karaktera i sl.). Napraviti film Kwai, je, za ono vrijeme, bilo kao sagraditi stvarni (Pelješki) most ili uvesti stvarnu željeznicu, kroz stvarnu džunglu – nimalo lagano (no za razliku od nizinske pruge Zagreb – Rijeka ili brze slavonske trase, ta anglo-američka filmska koprodukcija je napravila odličan posao, bez EU fondova i bez politike ). Paralela između epskih iskustava F.F.Coppole u snimanju Apokalipse te Davida Leana i njegovog Kwai, u tom smislu, nije nimalo nategnuta, nego doista – pije vodu (autor ovih redaka vidi još neke sličnosti, koje će Vam i pokazati kroz tekst).
Nakon snimanja prirode kamera nam napokon pokazuje brojne britanske zarobljenike na maršu kroz džunglu uz japanske čuvare*. Uz legendarno fićukanje** i skladno stupanje u teškim uvjetima scena ulaska u logor je svevremenska. Upravitelj logora Saito drži propovijed, kako su zarobljenici nečasni, jer su se predali te da je iz ovog kompleksa – bijeg nemoguć. Nisu im potrebne ograde ili čuvari, jer surova priroda spriječava svaki bijeg. Priču o uzaludnosti bijega, nam desetljećima kasnije ponavlja redatelj Peter Weir u vrlo dobrom filmu Bijeg iz gulaga (originalni, ne onaj affleck-ovski, The way back), koji je još jedan filmski predstavnik logorskog podžanra, ovaj puta sa strahotama komunističkog totalitarnog sustava. Zarobljenici imaju i zadatak, a to je gradnja željeznice kroz džunglu te gradnja mosta, uz moto Budite sretni u svojem radu, što je zapravo istočnjačka verzija dobro nam poznate – Arbeit macht frei. Vitki Pukovnik Nicholson je tipični primjerak aristokratske klase britanskih časnika. Sa svojim kodeksom ponašanja i metlom u stražnjici, koja ga čini klasično ukočenim Englezom, dobili smo pamtljivu i nagrađivanu ulogu sir Guinnessa. Kao da Lean predviđa svog Lawrencea par godina kasnije, jer i u pukovniku Nicholsonu je nešto drukčije i umjetno, iako svojstveno britanskom časniku. U svakom slučaju, nije to ona živopisna (humorna) uloga Roberta Duvalla kao zapovjednika Kilegorea u vijetnamskoj džungli, ali pričekajmo još malo oko toga…Pukovnik Nicholson ima svoj rezon i na trenutke evocira Paula Newmana u Hladnorukom kažnjeniku. Naime i on zbog nepopustljivog karaktera završi u pećnici (Ženevska konvencija zabranjuje teški rad časnika, osim na admistrativnim poslovima – nakon toga je demonstrativno ošamaren tim papirima) te poslije, barem u jednom trenutku, dobiva poštovanje od svih dionika. Već smo napomenuli kako je postupanje sa ratnim zarobljenicima, u japanskim ratnim/radnim logorima bilo ispod svake ljudske razine, no s obzirom na standarde onog vremena, Lean nam ne pokazuje naturalističku brutalnost i one prave krv, znoj i suze. Jednostavno, tadašnji filmovi i standardi, još nisu ušli u onu naturalističku i/ili (u ovom slučaju, pozitivnu) revizionističku fazu na, tragu Sama Peckinpaha (desetljeće kasnije) ili današnjeg Mel Gibsona. David Lean je samo produkt svog vremena i nikada neće ići iznad postavljene granice. On čak neće ni približno prikazati grozne uvjete i nečovječna postupanja, što je bila primjedba i za ono vrijeme. Očito je redateljska namjera sa ovim filmom bila nešto drugo, a ne prikazivanje teških uvjeta ratnih zarobljenika. Naravno, ima tu puno znoja, robovskog rada, na trenutke je Saito prijetio strijeljanjem strojnicom (sjetimo se njemačkog epiloga u Velikom bijegu), ako ne poslušaju njegovu agendu i sl., ali večere mješovitih timova časnika, gdje glavnu riječ vode štreberski tipovi kao Nicholson, vjerojatno nisu bile moguće ili česte. Nema ni eksplicitnog prikaza torture, koja je bila toliko svojstvena Japancima, tako da nas Lean ostavlja na suhom u svojoj prigušenoj (prikladno za dvanestogodišnjake) atmosferi (ista stvar je i u Lawrenceu od Arabije, gdje pravo mučenje u turskom zarobljeništvu, koje se vjerojatno i dogodilo, ostaje neprikazano). Jednostavno, David Lean je takav redatelj, a puno toga je ovisilo o (pravom) vremenskom trenutku, koji još nije došao, kao što još nije bilo ni buntovnih i drukčijih redatelja kad su takvi tipovi filmova u pitanju. No, da je “Most na rijeci Kwai” brutalniji film, teško da bi ga mi, kao klinci, uopće i mogli gledati. Saito (koji je bio engleski đak) mrzi Britance (I hate the British! You are defeated but you have no shame. You are stubborn but you have no pride. You endure but you have no courage. I hate the British!), ali polako odustaje od svojih planova i samurajskog kodeksa (iako bi izvršio harakiri sa katanom, da je propustio rok gradnje mosta što bi napravio i Nicholson, jer koliko god različiti i suprotstavljeni, oni su na neki način i isti) te pristaje uz razmišljanja pukovnika Nicholsona koji je isto revidirao svoje stavove i kreće u nešto, što bi mogli nazvati i kolaboracija s neprijateljem (domaći izdajnik). Ali, kakav je tek tip kapetan fregate Shears!
* kao da se prisjećamo stvarnog marša smrti zarobljenika na Bataanu, kada su Amerikanci na Filipinima doživjeli veliki poraz i zarobljavanje. Nakon poraza legendarni general McArthur (glumio ga je i Gregory Peck) je rekao repliku – I shall return (koju je godinama kasnije, modificirao jedan austrijski imigrant, tj. cij. gospodin i pametni republikanac, Arnold Schwarzenegger u I’ll be bach/k) i nakon tri godine se to i obistinilo, kad se ponovno vratio na Filipine.
**melodija koju znamo kao River Kwai March je nastala kao Colonel Bogey marš još 1914. godine te nije bila korištena na azijskom bojištu, a u filmu je nastala kao slučajna improvizacija, da bi se statisti bolje ukomponirali u koreografiju. Istu melodiju smo čuli i u epizodi serije Alo, alo (kada se Rene i ekipa nađu u njemačkom zarobljeništvu gdje se malo parodira i Kwai), a tamo se ista i pjevala. Naime, stvarni vojnici su u strahotama rata dodali i humorni tekst (npr. Hitler ima samo jedno jaj(c)e ili mali pimpek i slični duhoviti stihovi). Kakav bi to bio drugi svjetski rat bez pamtljivih šlagera tipa Kwai, Lili Marleen ili svevremenske pjesme koju znaju i „tvoji i njihovi i naši“ – pjesme „U gori raste zelen bor“, koja je zapravo hrvatska inačica Kwai marša.
Photo: Columbia Pictures
Od Burme do Šri Lanke i nazad– There and back by commander and major Shears
William Holden (Bulevar sumraka, Stalag 17, Sabrina, Konjanici, Đavolja brigada, Divlja horda, Pakleni toranj, TV Mreža i dr. maestralni filmovi) nam dostavlja antipod ulogu lažnog časnika. Po prirodi hedonist, ali po okruženju – oportunist. Ma kakva petlja, kaže on kad Nicholson završi u pećnici – takvu petlju ste imali 1914., kad ste iz rovova jurišali s palicom! To nije hrabrost, to je ludost! Njegov bijeg, pješke kroz tisuće kilometara, je veličanstven poduhvat i nakon svoje kalvarije i križnog puta, zaslužio je odavde do vječnosti trenutak rekreacije, sa zgodnom plavušom na plaži. On nije vojnik Witt iz Tanke crvene linije, već je prethodnik Cliffa Robertsona (također glumio zajedno sa Holdenom, u vrlo dobroj Đavoljoj brigadi, kao svojevrsnoj inačici Dvanaestorice žigosanih), u filmu Prekasno heroj (Too late a hero)*. I tamo je isto časnik koji je samo htio ležati na plaži, ali je dobio i priliku za – junaštvo. Ponuda koja se ne može odbiti. Trenutak kada skuži da su uštogljeni Britanci (koje ne voli pa ih pogrdno naziva Limey’s) provalili njegov identitet i njegovo pristajanje na nemoguću misiju povratka u džunglu, sa onim britanskim naglaskom je stvarno jolly good show. Posebno je humoran trenutak kada Britanci odluče kako nije potrebno skakati padobranom, jer se mogućnost ozljede sa treningom, samo povećava (treba li skočiti s ili bez padobrana). Međutim, njegov cinizam i ironija, samo su fasada, jer tijekom filma on evoluira u časnika i gentlemana što jednako odgovara njegovom glumačkom karakteru. Humoran i odlučan, smrtno ozbiljan – sve je to Shears, sve to je Pike Bishop, sve to je legendarni – William Holden. Prilika postati komandosom i članom internacionalnog tima u Force 316**, sa uštogljenim, ali izdržljivim britanskim bojnikom Wardenom, koji je isto bio u japanskom zarobljeništvu, nakon pada Singapura (Jack Hawkins) te mladim Kanađaninom, poručnikom Joyceom (Geoffrey Horne), koji ima problema s borbom izbliza – je nešto što se ne propušta. Redatelj nam ovdje predstavlja stvarne jedinice komandosa, koje su radile kaos iza neprijateljskih linija, u okupiranoj Burmi i općenito na azijskom bojištu.*** Bojnik Warden, ima sličnosti s Nicholsonom, fokusiran je na svoju misiju, a ako treba ostavio bi na putu bi i rođenu majku, ako ga spriječi prema cilju. To nam predočava Shears kad kaže:
You make me sick with your heroics! There’s a stench of death about you. You carry it in your pack like the plague. Explosives and L-pills – they go well together, don’t they? And with you it’s just one thing or the other: destroy a bridge or destroy yourself. This is just a game, this war! You and Colonel Nicholson, you’re two of a kind, crazy with courage. For what? How to die like a gentleman, how to die by the rules – when the only important thing is how to live like a human being!… I’m not going to leave you here to die, Warden, because I don’t care about your bridge and I don’t care about your rules. If we go on, we go on together.
Drugim riječima, Sheras je imao svoj (ispravan) koncept časti te je pokazao srednji prst lošim filozofijama – je*** pravila, ajmo samo živjeti kao ljudi!. Shears, baš zbog zaobilaženja glupih pravila, spašava život Wardenu, što će se pokazati krucijalnim za misiju. I zanimljivo, iako nema žena u glavnim ulogama (par replika zgodne medicinske sestre, fatalne blonde na plaži), one su u sporednim ulogama, kao burmanske šerpe u misiji uništenja mosta. Kao da nam Lean, povremeno daje trenutke ugode, dok nas one mažu ratničkim bojama, dok se kupamo na slapovima, dok nose ranjenika u partizanskom smislu te nas zavodljivo gledaju, kao distrakcija od rata.
* odličnoj vijetnamskoj alegoriji sa kulisama Drugog svjetskog rata i nezaboravni Michael Caine, Peter Fonda & partneri;, još jedan nepravedno zaboravljeni ratni film bez ideologije i patetike, kojeg ljubitelji uvijek rado repriziraju; cik-cak trčanje na livadi je evergreen scena. Također se slušanje propagandnog radija u džungli, na trenutke vidi i u Kwai filmu, kada čuju da će mostom proći i vlak)
**nikad ne zaboravite niti Force 10 s Navaronea (original Topovi sa Navarone) – odličan film s ratnom misijom i vrhunskim glumcima – Gregory Peck, David Niven, Anthony Quinn, Richard Harris, Irene Papas i dr., a svojevrsni nastavak je imao dobru glumačku ekipu – Harison Ford, prije Han Solo faze, Richard Shaw, Edward Fox, Franco Nero, sa Bond djevojkom Barbarom Bach i Bond negativcem – četnikom Zubom…ne možemo pobjeći od tih bradatih stvorenja iako se radi o lošem filmu)
***sjetimo se filma tipa Merillovi maroderi, Samuela Fullera o gerilcima u džungli, a prema stvarnim događajima (jedinica Galahad je napravljena prema britanskim ekspedicijskim kolonijalnim jedinicama generala Ordea Wingatea). Nikad ne zaboraviti ni Eroll Flynna u crno bijelom filmu Cilj Burma, koji nam donosi onu klasičnu džungla-komarci-znoj-umor vibru
Ludilo, ludilo…
U isto vrijeme, pukovnik Nicholson postaje opsesivan kada je most u pitanju. Traži da ranjenici i bolesnici rade norme (zajedno s Japancima, što i je kolaboracija) pa imamo scenu u bolnici, koja je slična onoj George C. Scotta u Pattonu, ne u smislu sličnosti filmova ili tih glumaca, već u smislu – opsesije i želje da se ide preko granice normalnosti. Trebao bi opstruirati neprijatelja, a on si zapravo želi sagraditi spomenik (trupci stari 600 godina!) i dobiti ploču sa svojim imenom. Sve to je jasno pametnom bojniku Cliptonu, liječniku u logoru (James Donald – nastupio u Velikom bijegu), koji je glas razuma, u sveopćem ludilu koje nastaje.
U svojem melankoličnom monologu u predvečerje velikog dana, na završenom mostu, gdje ga Lean snima s leđa –
I’ve been thinking. Tomorrow it will be 28 years to the day that I’ve been in the service. 28 years in peace and war. I don’t suppose I’ve been at home more than 10 months in all that time. Still, it’s been a good life. I loved India. I wouldn’t have had it any other way. But there are times… when suddenly you realize you’re nearer the end than the beginning. And you wonder, you ask yourself, what the sum total of your life represents. What difference your being there at any time made to anything – or if it made any difference at all, really. Particularly in comparison with other men’s careers. I don’t know whether that kind of thinking’s very healthy, but I must admit I’ve had some thoughts on those lines from time to time. But tonight… tonight!
Photo: George Konig/gettyimages.com
Nicholson nam donekle evocira zapovjednika Kilegorea iz Apokalipse, jer kao da i on (sa suzom u očima) poručuje kako će jednom ovaj rat završiti. Epski trenutak i ono što ćemo uvijek pamtiti je inspekcija mosta pred dolazak vlaka. Baš kao pukovnik John Frost i ekipa s Nedostižnog mosta u Arnhemu – i poludjeli Nicholson kreće u obilazak mosta te magične granice dok sat otkucava do dolaska vlaka (U 3:10 za…Indiju) i dok uzbuđenje raste. I baš kao u monologu generala Cormana u Apokalipsi o odmetnutom Kurtzu i nestanku morala u džungli, kad nam se govori o trajnom sukobu između dobra i zla u svakom čovjeku, a dobro uvijek ne pobijedi – upravo je na isti način džungla zarobila i Nicholsona. On je ostao tako duboko u džungli, da je jednostavno poludio. Dobro, u onom, racionalnom smislu, se izgubilo kod Nicholsona. Nije nužno hio postati Bogom među domorocima, ali je – poludio i kao takav, također postao legitimnom metom Saveznika. Džungla, bilo ona iz Conradovog Srca tame, u dubokom Kongu uz prve genocide europskih (belgijskih) kolonizatora te rasizam kakvog se ne bi postidjeli niti KKK-ovci iz Misssissppija u plamenu, niti nacisti u holokaustu*; bilo ona vijetnamska džungla, koja pomućuje um, nam pokazuje da prirodno okruženje u filmu ili književnom predlošku utječe na labilne pojedince. Oni su samo naizgled jaki, ali zbog opsesije su prešli na tamnu stranu (doista, Obi-Wan je ovdje prešao na dark side, a kasno je shvatio da je previše – zabrijao). Nicholson nije bio rasist, ali zbog loše prosudbe, vjerojatno bi kažnjavao i svoje da su mu sabotirali/minirali spomenik (most na rijeci Kwai i jest smatrao svojim djelom i svojim spomenikom). Jedino rješenje je bio minobacač i granata koja bi ga udarila u glavu i ponovno razbistrila misli. Trenutak za pamćenje je ponovni kratki susret sa maskiranim Shearsom, u koritu presušene rijeke – Ti?, kaže jedan začuđeno, Ti?, odgovori drugi, začuđeno. I naravno da se minirani most mora uništiti i naravno da vlak spektakularno mora sletjeti u ponor (još jedna evergreen scena)…i naravno da je rezultat svega, opće ludilo. Madness, madness – riječi su racionalnog liječnika Cliptona, koji nam priziva slične riječi, potpuno neracionalnog Kurtza iz Apokalipse – Horor, horor…Nije jasno misli li na ludilo savezničkog pukovnika u zarobljeništvu, opći besmisao rata ili nešto treće pa nas ta tajanstvenost u filmskom smislu, muči i desetljeća kasnije… Kamera iz zraka, uz slobodne ptice u letu, koje promatraju besmisao na Zemlji i kao da pjevamo pjesmu Srušili smo mostove od sna, ali samo one koje su nas opsesivno držali u grču…one druge smo – gradili i nastavljamo ih graditi.
*a oni belgijski osvajači i ostali kolonizatori u Africi, su stvarno bili – jeb***svinje i u svijetu revizionizma (političke kmorektnosti), niti njihovi spomenici nisu zaštićeni od rušenja. Naravno, rušiti npr. Churchillov spomenik je potpuno sumanuto, iako je on bio ljubitelj carskih kolonija, ali ne može ga se nazvati rasistom, u pravom smislu riječi, jer u jednom trenutku, jedino se on borio protiv zla…no to je jedna druga tema – političke (pre)korektnosti, koja prelazi zdrave granice…i također zamračuje labilne umove…
Iako nije vjerodostojno prikazao realnost gradnje burmanske željeznice i teške uvjete ratnih zarobljenika (što nije ni bio cilj filma, a također, nije realno ni da su Britanci bili tehnološki superiorniji i pametniji od Japanaca koji su filmu prikazani kao skromni graditelji), Most na rijeci Kwai trebamo gledati kao film snimljen prema standardu onog vremena. Ne trebamo ga gledati ni kroz akcijsku prizmu ratnog filma, jer nema tu neke upečatljive akcije. Više se radi o ekspediciji kroz nepristupačan teren, kao da su komandosi iz Force 316, svojevrsni istraživači Afrike u 19. stoljeću, kao da traže svoj put prema Viktorijinim slapovima. Dakle, nije bitna akcijska koreografija, već se radi se o sukobu civilizacija kroz oči suprotstavljenih pojedinaca. Nicholson, Saito i Warden su slični likovi…i to je dovoljno za povijest i budućnost. Iz današnje perspektive možda nije u cjelini politički korektan, ali molim Vas – nemojte ga gledati poremećenog uma (niste Nicholson, zar ne!?). Budite racionalni. Sedam osvojenih Oscara, nevjerojatan uspjeh na kino blagajnama, odlične glumačke bravure, Leanova redateljska epika, evergreen soundtrack i još puno drugih, većih ili manjih detalja, Kwai čine – must see filmom, jednim od najpoznatijih djela sedme umjetnosti u 20. stoljeću. Puno više od opće kulture, čak i za prosječnog filmofila. Ne vidjeti Kwai je kao ne vidjeti sjajnu zvijezdu na noćnom nebu. Niste slijepi, pored zdravih očiju i racionalnog uma.
Upoznajte svoje temelje, ono iz čega ste sagrađeni, kao što je jedan pjesnik, ne tako davno, u ne tako dalekoj galaksiji, jednom rekao: Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje (ne u smislu revizije povijesti već upoznavanja samog sebe), zatim svoju sadašnjost, a onda ako Vam ostane snage, uložite je u budućnost (tu dajte najviše snage). I nemojte biti sami u budućnosti. Ako smo zatvoreni u arhipelagu gulaga, u Auschwitzu, na golim otocima ili bilo kojoj inačici krvave i besmislene balkanske krčme dvadesetog stoljeća, nemojte krvnicima dati da Vas slome ili da Vam pomrače um. Mog djeda nisu slomili i uvijek je bio na pravoj (zapadnoj) strani Sile i na strani odličnih filmova. Moj djed, je znao za onu staru svemirsku poslovicu:
Fear is a path to the dark side. Fear leads to anger. Anger leads to hate. Hate leads to suffering…
…Hvala ti djedo, na dobrom nasljeđu…jednom ćemo zasvirati tambure i zapjevati naše lijepe melodije na nebeskim tim ravnicama, but not yet, not yet…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori