REDATELJ: Michael Noer
GLAVNE ULOGE: Clara Roseger, Jasper Christensen, Magnus Krepper
TRAJANJE: 104 minute
NAZIV ORIGINALA: For Frosten
Kada se zaljubljenicima u film spomene danska kinematografija velika većina svoje mislim zaustavi na 1995. godini i pokretu dogme 95 koji je istu i proslavio u svijetu. Početna slova manifesta ispisali su dobro nam znati Lars von Trier i Thomas Vinterberg. Priča tu, na radost mnogih, nije zaustavljena. Spomenutom dvojcu pridružuju se Kristian Levring te Søren Kragh-Jacobsen čime će biti kompletiran dogmeinski četverac bez kormilara koji će na velika vrata uvesti dansku kinematografiju na svjetsku filmsku mapu. Od tog trenutka je prošlo relativno mnogo vremena, no Danci nisu ostali ukopani u mjestu – napravili su mnogo koraka prema naprijed. Jedan od predstavnika „novog vala“ je Michael Noer. Redatelj koji je svoju igrano-dugometražnu karijeru započeo 2010. godine hvaljenim filmom jednostavnog naziva „R“. Nastavio je raditi u Danskoj sve do 2017. godine kada je dobio priliku snimiti remake kultnog Papillona. Nakon “Leptira” Noer se vratio u domovinu i snimio film o surovom životu i obitelji starog farmera Jensa. Pogriješio nije. Niti malo…
Sredina 19. stoljeća u Danskoj nije nimalo ugodna za pojedine žitelje ruralnih krajeva. Jedan od njih je i Jens (Jesper Christensen). Stari farmer kojega život ni u kom pogledu nije mazio. Usprkos tome što je radišan, težak život i škrta zemlja, koja nikoga ne hrani, ostavili su danak na sirotom starcu. Susrećemo ga u trenutku u kojem mu, figurativno govoreći, voda dolazi do ušiju. Primoran je prodati svoju stoku kako bi prehranio svoju kćer Signe (Clara Rosager) i djecu pokojne sestre. Dugoročno gledajući, jedini put za izlaz iz opisane situacije jest taj u kojem će „prije mraza“ uspjeti bogato udati vlastitu kćer… Ako je do sada u životu sve prodavao, odnosno davao ispod cijene , Signe neće dati tako olako.
Gledajući Before the Frost u misli mi je neprestance dolazio Mudbound Dee Rees. Na stranu tematiku i radnju kojom se malo prije spomenuti film bavi, nemoguće se oteti dojmu kako blato i polja unutar kojih se likovi nalaze gotovo izlaze iz ekrana, a gledatelji ih samim time mogu nesmetano dotaknuti i omirisati. Sličnim receptom poslužio se i Noer samo na još radikalniji i rustikalniji način. Naime, fotografija u Deeinu filmu gotovo je (pre)savršena, ona ne skriva niti jednu poru okoline. Noerova je, laičkim rječnikom rečeno, zrnatija, a boje mnogo, mnogo tmurnije. Tako naglašava važnost prirode od koje glavni protagonisti žive. Ona im je maćeha i majka istovremeno, majka i maćeha o kojoj ovise, a bijeg od iste gotovo je nemoguć. Hladnoća, blato, kiša danskog sela su kao neželjen, brbljavi suputnik na putu do jutarnje smjene. Bez obzira na Vaše želje za mirom i tišinom, za minutom predaha prije novog dana on nastavlja po svom. Iako nominalno neživa, Noer je, kao i Dee u Mudboundu te Aronofsky u Mother! , od okoline gotovo načinio lika. Taj lik izvrsno prate tehnički aspekti filma i suptilna glazba koja u pojedinim trenucima vrlo smisleno i nenametljivo naglašava pojedine situacije.
Photo: Screenshot
Posebnost filma leži i u činjenici da se bavi životom, točnije, načinom života i mentalitetom ljudi 19. stoljeća uz pomoć kontura obiteljske drame – ne događajem ili događajima kao što to čini većina povijesnih filmova. Prikazi života uglavnom su rezervirani za moderna vremena te samim time autori vrlo često oslikavaju vrijeme i ljude srodne nama. Vrijeme i način života s kojima se možemo lakše poistovjetiti. Noer se, srećom, zaputio u potpuno drugu ulicu. Kako bi prikazao mentalitet i tadašnje društvene okolnosti koristi se najviše Jensom. Jens će biti naše oči i uši, prozor u svijet uz pomoću kojeg ćemo saznati kakav je status tada imala žena, kakva je povezanost između sjedenja u crkvi i društvenog statusa… Prozor u svijet koji prikazuje nemilosrdno društvo, okolnosti u kojima je čovjek sličan nekim životinjama. Okolnosti u kojima pojedinac ne bira postupke kako bi se izdigao iz bijede – ako mu isto nekako i uspije jednako tako ne bira način kako bi tamo i ostao. U tom segmentu film postavlja zanimljivo pitanje o granicama i svrsi morala u trenucima kada se dotiče dno.
Iako je društvo nemilosrdno i surovo, kao uostalom i okolina, niti likovi sami po sebi, čast izuzecima, ne odudaraju od navedenog. Redatelj uspostavlja zanimljivu igru, odnosno zrcaljenje između likova, društva i prirode. Kao što smo već ranije naveli, društvo i priroda su, blago rečeno, nemilosrdni, no niti ljudi, točnije pojedinac, član društva ne odudara od njih. Ljudi su prikazani kao oni koji ne biraju sredstva, izigravaju dogovore, zaboravljaju što su do jučer bili kada se popnu na društvenoj ljestvici, egoistične namjere zamataju u altruistički celofan i sl. Možemo reći kako su ljudi i društvo brojnik koji se nalazi pod zajedničkim nazivnikom prirodom. Upravo u tom segmentu dolazi do zrcaljenja pošto su svi jednaki te se postavlja pitanje tko je uvjetovan čime, i ako jest, na koji način i koliko.
Sukladno navedenom, i više je nego li jasno kako je Before the Frost film koji rijetko, odnosno gotovo nikada ne tjera krajnje rubove usana prema ušima. Film čiji protagonisti, pod izgovorom dolaska mraza, čine nezamislive stvari ne imajući na umu kako je mraz ustvari metafora, kako dolazak mraza nije sada i više nikada. To nije čekanje jednog trenutka već stanje za sva vremena.
Recenziju napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori