REDATELJ: Julian Rosefeldt
GLAVNE ULOGE: Cate Blanchett, Erika Bauer
TRAJANJE: 95 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2015
Umjesto uvodne špice filma redatelj Julian Rosefeldt pred oči podastire dudu varalicu u vidu suhoparne definicije manifesta koja glasi kako je manifest svečana (pisana) izjava, objava, proglas, akt; javno izložen program umjetničkog ili književnog smjera, političke stranke ili pokreta na što se nadovezuje naratorica u vidu Cate Blanchett koja, pomalo indiferentno i sebično, između redaka obznanjuje kako ju za ništa izuzev nje nije briga. Ovim činom film gledatelja ostavlja u raskoraku crtajući mu nevidljivi upitnik iznad glave pošto bi manifest po svojoj definiciji, odnosno u svojoj biti trebao težiti svima. Kako će minute i sekunda filma odmicati, a sličice se izmjenjivati na ekranu, ubrzo ćemo dobiti uvid kako ovo u suštini nije običan manifest. Ovo je manifest samom sebi. Ovo je manifest umjetnicima i umjetnosti koju nije briga za naše osvjetljenje glave ispred ekrana.
Film zapravo i nema radnje niti likova. Podijeljen je na trinaest kratkih priča u kojima Cate Blanchett igra glavnu ulogu, naratoricu. Svaka od spomenutih priča predstavlja jedno razdoblje u povijesti umjetničke misli čije glavne karakteristike (manifeste) u vidu naratorice ili lika predstavlja upravo Cate dok iste bivaju predočene uz pomoć pojedinih situacija koje vrlo izravno ili alegorijski oslikavaju glavnu nit vodilju nekog od umjetničkih pravaca koji se prikazuje.
Primjerice –dadaizam je umjetnički pokret nastao početkom 20. stoljeća u jeku Prvog svjetskog rata. Neke od glavnih niti vodilja navedenog pravca su isticanje apsurda, besmislenosti…Ukratko i pojednostavljeno, možemo reći kako dadaizam želi pokopati stara načela i vrijednosti koja su vrijedila prije njega. Kako bi prikazao duh i osnovnu misao navedenog pravca Julian Rosefeldt postavlja jedan od likova Cate Blanchett na pogreb na kojem se, za pretpostaviti je, sahranjuju upravo spomenuta načela i vrijednosti, a umjesto prigodnog govora Cate čita manifest dadaizma.
Neovisno o raznolikim okruženjima koje naša protagonistkinja mijenja, od savršeno uređenih futurističkih prostorija sve do oronulih i napuštenih mjesta ili postrojenja, užitak je gledati i slušati kako nam s lakoćom predočuje različite naglaske i likove. Cate je, kao što bi zasigurno i svaki drugi glumac, nesumnjivo uživala na ovom projektu pošto “Manifesto” osigurava glumačku lepršavost te otvara vrata opciji u kojoj je moguće prikazati svu raskoš glumačkog talenta. Ako neki film utjelovljuje, u najpozitivnijem mogućem smislu, onu poznatu krilaticu kako je netko toliko dobar da bi ga mogli gledati kako čita telefonski imenik onda je to upravo ovaj.
“Manifesto” je scenaristički maštovit, glumački razigran film koji na vrlo originalan način odaje počast umjetnicima i umjetničkoj misli općenito. Film koji je na vrlo zanimljiv i jasan način napravio presjek ljudske misli minulih desetljeća. Film koji kod gledatelja osvješćuje kako ništa nije originalno i na suptilan način uprizoruje poznatu izjavu Ernsta Fischera kako umjetnost u društvu koje se raspada, ako je iskrena, mora odražavati i raspadanje, a ako ne želi iznevjeriti svoju ulogu u društvu, umjetnost mora prikazati i promjenjivost svijeta i pomoći mu da se promjeni.
Za kraj, možda ćete se zapitati hoćete li moći pratiti film ako niste upoznati, primjerice, s fluxus umjetnicima, Pop Artom, situacionističkom misli… On će Vam u vidu vrlo zanimljive uokvirene kompozicije dati do znanja kako ga apsolutno nije briga jer kako ga Vi sudite on će, kada se podvuče crta u pijesku preko koje se ne može proći, suditi Vas.
Recenziju napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori