Biennale Cinema u Veneciji najstariji je filmski festival na svijetu. Uz Cannes i Berlin smatra se jednim od tri najprestižnija filmska festivala na svijetu. Međutim, nije uvijek bilo tako. Da dođe do ovog nivoa na kojem je sad filmski festival iz Venecije prošao je nekoliko burnih, teških i napornih perioda – prijetilo je “Mostri” čak i gašenje. Srećom, to se dogodilo nije – rečenice koje slijede donose Vam dio detalja iz bogate povijesti festivala.
POČETAK
Tridesete godine prošlog stoljeća u svjetskom filmu značile su veliku dominaciju američkih ostvarenja. Zlatno doba Hollywooda je tek započinjalo i američki filmovi su doživjeli veliku internacionalnu slavu. Talijanske kino dvorane nisu bile izuzetak – kod njih su, također, prevladavali američki filmovi i tamošnja je publika je bila izuzetno zainteresirana za sedmu umjetnost. U Veneciji je već krajem devetnaestog stoljeća uspostavljena umjetnička egzibicija nazvana Venezia Biennale te se tada rodila ideja da se organizuje festival posvećen filmu. Uz podršku talijanske vlade (koju je tada vodio Mussolini) ideja je prerasla u djelo. Početkom osmog mjeseca 1932 godine, prvi film prikazan na festivalu bio je “Dr Jekyll and Mr Hyde”. U početku festivala na kojem je učestvovalo samo devet država nisu bile dodjeljivane nagrade.
Godinu poslije festival nije održan, ali je zato godine 1934 bio uvećan i poboljšan. Uvedene su nagrade, broj država učesnica je porastao sa 9 na 17 i odlučeno je da se festival održava svake godine. U narednim izdanjima svake godine je dodavana neka nova ideja ili kategorija, uključujući dodavanje žirija te je festival odvojen od Venezia Biennale i dajući mu nezavisnost i autonomiju. Nažalost, sekcije i kategorije su i dalje bile podijeljene na talijanske i strane filmove s obzirom da je festival bio u gotovo potpunoj kontroli fašističke vlasti i njenog Ministarstva za popularnu kulturu.
PALAZZO DEL CINEMA
Godine 1937 festival je prvi puta održan na novoizgrađenom kompleksu Palazzo del Cinema na ostrvu Lido. Osim u godinama Drugog svjetskog Rata gdje je festival pomjeren iz Venecije zbog straha od bombardovanja, svaki sljedeći je bio održan upravo na Lidu gdje se održava i dan danas. Godine 1940 preimenovan je u Italijansko-Njemački film festival – godina u kojima su prikazivani samo nacistički i fašistički propagandni filmovi uključujući i Heimkehr nacističku propagandu koja je odnijela glavnu nagradu. Festival je obustavljen 1942. zbog Drugog svjetskog rata – nastavak slijedi 1946. godine….
NOVI POČETAK
Godine 1946 novi je početak festivala. Iste godine je održan i prvi festival u Cannesu – godina koju možemo označiti kao zajednički rođendan velikih filmskih festivala. Cannes je rođen, Venecija preporođena. Godina 1947 smatra se jednom od najuspješnijih u čitavoj historiji festivala. Rekordan broj posjetilaca (oko 90 000) donijele su i nove države učesnice koje su nakon rata konačno mogle da se posvete i filmskom stvaranju. Glavnu nagradu je odnio film iz Čehoslovačke, Sirena, u režiji Karela Steklyja. Festival prvi puta dobiva internacionalni žiri. Godine 1949. uvedena je nagrada “Zlatni Lav” koja se dodjeljuje najboljem filmu. Status velikog i važnog filmskog događaja se samo zahuktao. Najbolje godine su tek počinjale.
Photo: Screenshot
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Veneciju stižu filmskih predstavnici država koje nisu imale predstavnike na festivalu. Zahvaljujući Rashomonu Akire Kurosawe čitav svijet je saznao za japanskog majstora koji je skrenuo pažnju na svoju filmografiju. Kurosawa je dobio “Zlatnog lava” 1951 godine. Na festivalu se pojavljuju i italijanski neo-realisti, francuski pokretači Novog Talasa, skandinavski režiseri među kojima je bio i tada potpuno nepoznati Ingmar Bergman, nova zvijezda ruskog filma Andrej Tarkovski, španski nadrealista Luis Bunuel, i brojni drugi.
Festival je doživljavao ogroman procvat, i filmovi iz cijelog svijeta su se borili za čast koju donosi prikazivanje njihovog filma u Veneciji. Direktori festivala bili su ljudi koji su voljeli film i koji su novim idejama i sekcijama doprinijeli raznovrsnosti koja je izdvojila Venecijanski Biennale Cinema od ostalih svjetskih festivala na svijetu. No, opet su se nad Italijom, samim time i nad festivalom, spremali teški trenuci jer je država zalazila u političke nemire koji su ostavili danak na festivalu. Iako su se direktori borili da Biennale ne postane platforma za promovisanje bilo kakvih političkih ideologija posljednji Zlatni Lav je bio dodijeljen 1968 godine i nije se vratio sve do 1980. Za to vrijeme, Festival je postajao sve manji i inferiorniji, nagrade se nisu dodjeljivale dok je Italija prolazila kroz političku krizu.
TEŠKA VREMENA
Neki su pokušali da iskoriste krizu kroz koju je prolazila Venezia Biennale te su u centru grada nekoliko godina zaredom održavali potpuno drugačiji festival na kojem su se prikazivali neki novi filmovi. Događaj ipak nije uzeo maha, jer iako je Venezia Biennale bila u krizi i nikakve nagrade nisu bile dodjeljivanje, ostaci stare slave bili su dovoljni da u Veneciju stignu velika filmska imena, kao što su Charlie Chaplin i John Huston.
Bilo je jasno da je festivalu neophodna radikalna reforma, no niko nije bio u stanju da je sprovede i da pokuša nešto takvo jer su politički nemiri i dalje trajali. Sve do dolaska Carla Lizzanija na mjesto direktora. Lizzani je sebi i suradnicima dao jedan veliki i težak zadatak – vratiti festivalu staru slavu i postaviti ga ponovo među najprestižnije festivale na svijetu. Bio je to golem poduhvat koji je zahtijevao novu perspektivu, ali javnost je dala Lizzanu punu podršku. Preporod je mogao početi.
PUNI SJAJ VENECIJE
Carlo Lizzano je, zajedno s filmskim kritičarem Enzom Ungarijem, donio mnogo novih inovacija. Okupivši oko sebe tim filmskih eksperata, pravili su bolje selekcije filmova koji će učestvovati na festivalu. Uveli su mnoštvo novih takmičarskih sekcija, koje nisu postojale ni na jednom drugom festivalu na svijetu, te su konačno, nakon golemih 12 godina, ponovo uveli Zlatnog Lava. Venecijanski filmski festival je svake godine imao žestoku konkurenciju za glavne nagrade – česte su bile kontroverze oko toga da li je neki film zaslužio nagradu ili nije.
Takva zainteresovanost za Venezia Biennale nije bila zabilježena nikada u njenoj historiji, pa su sa postavljanjem tako velikih filmskih standarda oblikovali kako filmsku umjetnost u cjelini tako i ostale filmske festivale na svijetu. Formulu Lizzano-Ungari su ubrzo počeli koristiti i brojni drugi festivali, te se s pravom može reći da je preporod stigao u najspektakularnijem smislu. Direktori nakon Lizzana su uvijek bili ljudi koji su bili kreativni, potpuno posvećeni filmu i uvijek su nalazili nove načine da otkriju nepoznate filmaše, praveći brojne takmičarske sekcije koji su davali potpunu kreativnu slobodu režiserima. Venezia Biennale je postala mjesto za slobodno filmsko izražavanje i interes filmaša iz čitavog svijeta je bio ogroman. Venecija je doživjela svoj puni sjaj koji ima i dan danas, i s pravom se nalazi u Velikoj Trojci – zajedno sa Cannesom i Berlinom.
Photo: Screenshot
MODERNE GODINE
Venecijanski filmski festival nije mjesto na kojem se vrijeme stalo. Naprotiv, svaki direktor se trudio da festival bude u korak često i ispred svoga vremena. Zbog zavidnog prestiža i ekstremne važnosti koju je Festival uspio postići, postao je čak i “lansirna rampa” za popularne Oscare. No, najveća ljepota festivala jeste njegovo moderno ruho, nepristranost u selekciji filmova iz čitavog svijeta, praćenje duha vremena i projekcije 3D filmova, VR (virtual reality) filmova, te čak uvođenje i jedne sekcije koja je autoru ovih redova najljepša i najvrijednija pominjanja – mikro-budžetni filmovi koje prave filmski studenti iz cijelog svijeta.
S takvom posvećenošću i ljubavi prema filmu, filmski festival u Veneciji je mjesto gdje se krajem augusta i početkom septembra svake godine okuplja na desetine hiljada ljubitelja sedme umjetnosti. Mjesto gdje se autori bore kako bi lansirali svoju filmsku karijeru. Venecija je mjesto gdje su vladali Kurosawa, Bergman, Tarkovski, Malle, Goddard, Trufaut, Agnes Varda, i brojni drugi majstori filma. Zato s pravom u budućnosti možemo otkrivanje novih zvijezda koji će sedmoj umjetnosti dati novi zamah. Nema boljeg mjesta za započeti svoju karijeru i dobiti priznanje nego na najstarijem filmskom festivalu u historiji.
Tekst napisao: Mustafa Sejdinović
Odgovori