RECENZIJA: SVETI DIM

Teško se oteti dojmu da sestre Anne i Jane Campion pišući scenarij za film Holy Smoke nisu imale, odnosno nisu bile inspirirane jednom od izjava Neila Gaimana koju je 2013. godine dao u razgovoru za britanski The Guardian. Neil je, parafrazirano govoreći, za sebe rekao kako se ne smatra mainstreamom. Nadalje, gotovo matematički suhoparno nastavio je razlagati kako njega, figurativno govoreći, štuje mnogo kultova što za konačni rezultat uistinu i ima veliki ukupni zbir ljudi koji ga poštuju i slijede, no zbog rascjepkane baze nikako ne može biti mainstream. Jane će kao podlogu svog filma prigrliti činjenicu koja govori o rascjepkanosti kultova te će učiniti još jedan korak dalje. Neće i ne želi se baviti jednom od malih kultnih zajednica – upravo suprotno, njezin interes mnogo je uži. Njezin interes prvenstveno je usmjeren na mladu djevojku zaluđenu kultom te na mogućnost njenog deprogramiranja i vraćanja u normalu.

Ruth (Kate Winslet) mlada je djevojka koja na putu u Indiju dolazi u doticaj s kultom kojem je na čelu guru imenom Baba. U njegovoj zajednici doživljava duhovno buđenje što za rezultat ima otuđivanje od obitelji, točnije, trajan ostanak u Indiji. Zabrinuta obitelj u australskom Sans Souciju osmislila je plan kako Ruth vratiti kući. Pod lažnom izlikom o očevoj bolesti natjerat će djevojku na povratak u rodni kraj gdje ju čeka PJ Waters (Harvey Keitel), čovjek čija je misija osvješćivanje ljudi zaluđenih kultom.

Jedan od glavnih nedostataka filma možda najbolje predočuje Watersov trodnevni program za izlječenje. Waters tvrdi kako u tri koraka može izliječiti sve svoje pacijente. Problem leži upravo u tim koracima.

Film koracima daje prednost – sve na uštrb (psihološkom) procesu. Što se pod time misli? Gledajući film nećemo moći doživjeti postepenu promjenu karaktera, postepenu promjenu svijesti ili razmišljanja koja bi nastupila u interakciji između dvoje različitih ljudi unutar procesa koji je na snazi. Možemo reći kako se stječe dojam o Janeinom prejednostavnom prelasku preko nekih bitnih stvari u filmu. Primjerice, vrlo je malo minuta posvećeno Indiji, točnije, problematiziranju spomenutog kulta što za rezultat ima izostanak prikaza opasnosti koju isti nosi jer gledajući film nije jasno iskristalizirano zašto obitelj diže toliku buku, drugim riječima, zašto su poviše Babe i njegovog kulta crni oblaci koji ga konstantno prate. Fotografskim rječnikom rečeno izostaje jasan početni negativ iz kojega bi se kasnije izrodila nekakva izvrsna fotografija u boji. Na spomenuti problem usko je povezan i nekoherentan ton filma. Bazična drama prožeta je s nekolicinom duhovitih elemenata čiji su glavni predstavnici prvenstveno Ruthina obitelj i prijatelji. Ovime film ostaje na najgoroj mogućoj razmeđi, onoj između suštinske drame i parodije što, s obzirom na vrlo ozbiljnu temu kojom se Jane bavi, podosta odvlači pažnju u krivom smjeru.

Glavna snaga filma definitivno su dva glavna protagonista smještena u pustinju kao svojevrsno arhetipsko mjesto pročišćenja. Kate Winslet utjelovila je Ruth. Mladu, vrckavu i slobodoumnu djevojku koja je, intelektualno gledajući, mnogo veći zalogaj nego li se to na prvi mah čini. Djevojku koja zna braniti svoje stavove u slučaju napada na nju, no uvijek ih brani s rezervom, promišljeno – sve kako ne bi odmah u prvoj ruci odigrala najbolje karte koje ima te kako se ne bi izložila nepotrebnoj vjetrometini u prvom koraku. Djevojka koja će natjerati Watersa da propitkuje sebe. Harvey Keitel u ulozi PJ Watersapotpuna je suprotnost Ruth. Waters je čovjek na granici samodopadnosti. Samouvjeren lik, muškarac bezrezervno uvjeren u svoje mogućnosti iza kojih se, za razliku od Ruth, ne nalazi mnogo toga. Ono što vidimo na prvi pogled ujedno je i sve što se ima za vidjeti uopće.

Kroz film se proteže vrlo jasna ženska ruka, preciznije rečeno, feministička nota. Žene su prikazane kao one koje streme nečem većem, streme i razmišljaju o stvarima izvan ovog svijeta, stvarima koje se ne tiču svakodnevnih problema i nastojanja. Zainteresirane su za korak više, zainteresirane su zakoračiti korak dublje. One su mnogo slojevitije nego li se to na prvi pogled čini. Muškarci su s druge strane vrlo plitki. Slikovito govoreći, oni su lijepo zamotan poklon u kojem se nalaze svima nam toliko mrske čarape kao dar. Možemo konstatirati kako su oni pod utjecajem žena, a vode igru samo zato što su im to one dozvolile. Kako ne bi upala u puku pamfletičnost Jane čini zanimljivi potez. Oba spola prikazuje kao bića kojima je iluzija dio identiteta. Bića istog problema različitih nijansi. Čime šalje poruku kako valja odbaciti sve iluzije te jedino što nam preostaje jest osloniti se jedni na druge bez obzira na stupanj prljavosti i ostale gluposti koje su sastavni dio nas.