REDATELJI: Matt Bettinelli-Olpin, Tyler Gillett
GLAVNE ULOGE: Samara Weaving, Mark O’Brien, Andie MacDowell, Kristian Bruun
TRAJANJE: 95 minuta
Redateljski duo iza hibrida zvanog Ready or Not, Matt Bettinelli-Olpin i Tyler Gillet, u svojem portfoliju nemaju mnogo toga vrijednoga; redom su to niskobudžetni-ispodprosječni (filmska dihotomija) hororci (“V/H/S,” “Southbound”, “Devil’s Due”) u koje su ušli nakon dužeg (i
uspješnog) staža na malim ekranima (Gillet je režirao serije komičnog karaktera “Books” i “Funny in Love”).
“Ready or Not” trebao im je poslužiti kao sredstvo izlaska iz filmskog blata u koje su upali spotaknuvši se odmah po izlasku iz soba u želji za odlaskom u kina. Kina kojima ponovno vladaju horori nove generacije koju predvode Ari Aster i Jordan Peele. Peele ovdje stoji kao ključni referent o kojeg se kritika filma “Ready or Not” neminovno mora okrznuti zbog njegove poetike iz koje ćemo izvaditi dva obilježja – implementacija komičnih elemenata te društvena kritika. Implementacija komičnih elemenata pokazuje redateljevu želju za odmakom od klasičnog građenja napetosti u filmovima gdje gledatelji znaju koliko i glavni protagonist. Takva kombinacija straha i smijeha u Peelea predstavlja svojevrsnu strategiju očuđavanja gledatelja koji kroz film saznaje kako možda zna više od protagonista, ali zasigurno ne više od antagonista. Svojevrsni bijeg od automatizacije gledanog tjera gledatelja da propitkuje svaku scenu dolazeći u međuprostor između protagonista i antagonista u kojem su konvencije izbrisane salvama smijeha.
Ipak, najveći razlog Peeleova uspjeha na američkom tlu je društvena kritika koja se ponajviše temelji na klasnoj i rasnoj borbi koja se kroz njegove filmove “Bježi!” i “Mi” isprepliće dok ne nastane gordijski čvor. U Asterovu poetiku neću ulaziti, ali on je, u većini elemenata dijametralno suprotan svojem kolegi u zločinu.
Bettinelli-Olpin – Gillet duet vjerovao je kako zahvaljujući iskustvu u komediji i hororu može uhvatiti Peelea za filmove te stvoriti novi, uspješan hibrid pod nazivom “Ready or Not”. Radnja filma započinje uvidom u tajni ritual američke bogate obitelji Le Domas čiji svaki novi član mora zaigrati igru prema pravilima tajanstvenog Le Baila koji je prapradjedu Victoru obećao bogat život samo ako zaigra igru i pobijedi. I pobijedio je. Za ulazak u svojevrsni pakt s vragom sada se sprema ući Grace (Samara Weaving) koja se ženi Alexom Le Domasom (Mark O’Brien) na njihovom obiteljskom imanju gdje upoznaje ostatak buržujske obitelji – Daniela (Adam Brody), Tonya (Henry Czerny), Becky (Andie MacDowell), Emilie (Melanie Scrofano), Fitcha (Kristian Bruun), Helenu (Nicky Guadagni) te Charity (Elyse Levesque).
Alex novopečenu ženu nesvjesnu onoga što se sprema dovodi točno u ponoć u dnevni boravak gdje glava obitelji, Tony Le Domas, objašnjava povijest obitelj te pruža kutiju iz koje izvlači kartu na kojoj piše – igra skrivača. Igra u kojoj cijela obitelj se naoružava i lovi Grace kako bi je žrtvovali – Le Bailu.
Action!
Bez previše informacija (nisu nam ni potrebne) ubačeni smo u kaos koji možemo smjestiti pod nazivnik Last man standing jer ako obitelj Le Domas ne žrtvuje Grace – umire. Društvena kritika okvir je filma koji se nosi s brojnim problemima koji krase jaz između bogatih i siromašnih. Kroz ubačene dosjetke u dijalogu scenaristi se dotiču bolnih društvenih
tema („We prefer the name dominion“) koje možemo svesti pod svima poznao opće mjesto – klasna borba. Žrtvujemo radnika za prosperitet gospodara. Redateljsku duet klasni punkt koriste za polijetanje u raznim smjerovima – raspravu o tradiciji te odnosu prema njoj, parodiranje hororskih konvencija, parodiranje slike buržujske obitelji.
Gledati članove obitelji kako se bore s tradicijom te pokazuju nemogućnost izvršavanje iste je zanimljivo – zahvaljujući dijalogu solidno odrađeno, pogotovo u trenucima igre kada jednu scenu gledamo kroz mobitel protagonista. Znate, ljudski je ne znati koristiti samostrel.
Ili slučajno nastrijeliti sluškinju. Ili piti do iznemoglosti.
Ipak, film prerano i prebrzo počne gubiti na oštrini jer nakon brzog početka ulazi u kolotečinu lošijih dijaloga koji se počinje isticati kako redatelji križaju konvencije za preskočiti – kada preskoče sve – vraćaju se na prvu. Čin preskakanja meta-zidova pretvorili su u konvenciju. Unatoč sjajnoj glumi odabranih, pogotovo Samare Weaving, pred kraj filma gledatelj prestaje brinuti za likove kao i podzapleti koji se počinju gomilati kao trupla u podrumu obitelji Le Domas.
Za razliku od “Bježi!”, “Ready or Not” ne uspijeva zadržati kritičku oštricu usmjerenu prema društvu, kao niti spontanu napetost koja nastaje iz neočekivanih situacija za razliku od izgrađenih situacija u klasičnim horor uradcima. Uz to, humor prema kraju postaje sve vulgarniji te se čini kako su scenaristi izgubili živce, a ne sami likovi u filmu. Bezidejnost
postaje sve očitija kako se bliži kraj filma.
Unatoč tome što ne uspijeva postati svjetlija zvijezda na filmskom nebu, Ready or Not svojom ambicijom podsjeća na jedan od klasika meta-horora – “Cabin in the Woods”. Oba filma su se iz blata nakratko izvukla zahvaljujući svojim postmodernim tendencijama koje zbog lošeg scenarija nisu uspjele izdržati do kraja koji je u oba filma predstavlja blago razočaranje. Redateljski duo jednostavno nije uspio završiti utrku koju je započeo s Peeleom kao uzorom.
No, jesmo li uopće očekivali klasik? Nismo. Jesmo li očekivali dobru zabavu? Jesmo.
I to je dovoljno u ovome slučaju.
Recenziju napisao: David Čarapina
Odgovori