RECENZIJA: PROSLAVA (1998)

REDATELJ: Thomas Vinterberg

GLAVNE ULOGE: Thomas Bo Larsen, Paprika Steen, Ulrich Thomsen, Henning Moritzen

TRAJANJE: 105 minuta

NAZIV ORIGINALA: Festen

Thomas Vinterberg i Lars von Trier su 1995 osmislili filmski pokret zvani Dogme 95. Za razliku od prethodnih i ranijih filmskih pokreta u historiji, njihov je imao jasno uobličena i ispisana pravila, s kojima su željeli da postignu da režiser ima veću kreativnu kontrolu nad filmom, ali i da samo stvaranje bude više fokusirano na samu priču i glumačke performanse, nego na estetiku ili neke vizualne segmente. Ovo je prvi film tog pokreta i snimio ga je upravo Vinterberg.

Tolstojeva “Ana Karenjina” počinje ovim riječima: “Sve sretne porodice liče jedna na drugu. Svaka je nesretna na svoj način.” Vinterberg u Festenu priča priču o jednoj velikoj porodici, čiji članovi će se okupiti da bi proslavili rođendan glave porodice Helgea Kligenfelda. No, jedno od njegove djece nosi veliku, užasnu i uznemirujuću tajnu, koju se sprema ispričati pred svima.

Photo: Nimbus Films

Sreća i osmijesi koju pokazuju članovi porodice je samo fasada, maska i farsa, ispod koje se kriju katastrofalne traume. U takvom okupljanju, poštuju se pravila bontona, uhodanog šablona i naučenog obrasca ponašanja. Sve se već unaprijed zna: gdje će ko sjediti, kad će ko ustati i dati svoj govor, kada se služi ručak, kada vino, kada ide desert. Svi znaju koje i kakve šale će ići, ali će se svi, bez obzira na to, i nasmijati, jer je obrazac ponašanja svetinja. Pomislili biste: “Kada Helgeovo dijete otkrije tu tajnu, sve će se promijeniti.” Ali tada biste se prevarili.

Zašto bi napuštali sigurnost koju donosi pripadanje šablonu? Zašto bi išli izvan linije manjeg otpora? Zašto uopšte reagovati na ono užasno koje se sprema biti izrečeno, a što se godinama prešućivalo? To nije zapisano, to nije u bontonu, to ispada iz šablona. Na slavlje se došlo radi slavlja, zdravice se dižu radi zdravice, šale se pričaju radi šale. Sve mehanički, bez trunke kreativnosti, bez imalo spontanosti. Niko nema vremena za ono što nije isplanirano i naučeno, koliko god ono bilo presedan.

Photo: Nimbus Films

Pomislili biste: “Porodica treba da bude podrška”. Ali opet biste se prevarili. Individualnost prestaje onog trenutka kada užasna tajna bude ispričana, a normalne, očekivane, empatične reakcije, izostane. Sve što nastane jeste zbunjeno pogledavanje jedni drugih, kolektivni osjećaj nelagode, u kojemu ništa ljudsko nema.

Mislim da Thomas Vinterberg ovdje kritikuje onu nezdravu stranu pripadanja kolektivu, a gdje se može nalaziti veći paradoks od toga nego u pripadanju porodici. Ljudi žele pripadnost nekoj skupini, žele svoju individualnost i različitost utopiti u njeno sivilo. Kolektiv tada prešutno određuje što se smije, što ne. Što je moralno, što nije. Šta je dobro, a što je loše ne. Član porodice kojemu očajnički treba podrška, riječ utjehe, tada postaje komunikacijski usamljenik.

Ako se ne uklapaš, ispadaš. Kada prilagođavanje kolektivnim normama bude važnije od individualnosti, vrijeme je za reformu kolektiva.

Autor teksta: Mustafa Sejdinović

Više od autora možete pročitati klikom na stranicu Dnevnik sedme umjetnosti

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)