MOSTOVI OKRUGA MADISON

REDATELJ: Clint Eastwood
GLAVNE ULOGE: Meryl Streep, Clint Eastwood, Annie Corley, Victor Slezak
TRAJANJE: 135 minuta
NAZIV ORIGINALA. The Bridges of Madison County
GODINA PROIZVODNJE: 1995

“Ne zavaravajte se Francesca. Vi ste sve samo ne priprosta žena.” – Robert Kincaid

 

Priča o ljubavi
između  Francesce Johnson i Roberta Kincaida, fotografa National
Geografica, smještena u ruralni dio Iowe šezdesetih godina prošlog stoljeća, godinama
nije silazila s liste američkih bestselera.
U vrijeme kad njezin autor Robert James Waller, zajedno sa Richardom La Gravenese,  („P.S. I Love You“ , „Unbroken“ i dr….) piše scenarij za film istoimenog naslova,
knjiga  postaje najprodavaniji roman u povijesti
američkog nakladništva, prestigavši  dotad nedostižni „Prohujalo s vihorom“.  
 

 

 

Redateljsku palicu i ulogu glavnog glumca producenti filma najprije
nude Robertu Redfordu. On odbija. Projekt prihvaća
 drugi hollywoodski veteran, Clint Eastwood, koji se proslavio ulogama
kauboja u špageti vesternima Sergia Leona , a status filmske zvijezde stekao
glumeći uloge „tough guysa“. „Mostovi okruga Madison“ atipičan su
pothvat u dotadašnjoj Eastwoodovoj karijeri i
prema kritičarima, jedan od njegovih najosobnijih ostvarenja. Za glavnu žensku
ulogu producenti dugo nisu mogli naći odgovarajuću glumicu. Među odbijenima
našle su se slavne filmske zvijezde poput

Jessice Lange, Isabelle Rossellini i Catherine Deneuve. A onda je
majka
 Clinta Eastwooda predložila Meryl Streep koja je za izvedbu u filmu nominirana za “Oscara. Ambijent, kostimi, gluma i fotografija u ovom filmu besprijekorni su, a
u prilog njegovoj
  popularnosti  govori i činjenica  da je na mostu Roseman, poprištu radnje,
održano
  preko 350 ceremonija
vjenčanja. Također, redakciju National Geografica svakodnevno su zatrpavala
pisma obožavatelja koji su željeli saznati nešto o Robertu Kincaidu-
  fotografu koji nikada nije postojao.
 
 
Sugestivna
izvedba M.Streep i C. Eastwooda, kemija između njih, brojne nagrade,
popularnost i milijunska zarada koju je film ostvario  te radnja s kojom se može saživjeti svatko tko
se barem jednom  našao  u ljubavnom trokutu, također su odlike ovog
filma. Jesu li „Mostovi okruga Madison“ drama? Da, ali ne ljubavna već drama koju
provocira strah od  gubitka identiteta. To je najveća kvaliteta ovog filma
i ujedno prilika da bolje razumijemo
Francescu.

“Tko sam ja ako nisam
supruga, majka i kućanica” – pita se Francesca. Ne treba zaboraviti da Francesca
živi u sredini u kojoj se preljub. bez obzira na razloge, ne tolerira, a počinitelji bivaju 

izopćeni iz društva. Bez obzira na okolinu ona hrabro riskira. Do određene
granice.
Unutrašnji sukobi i dileme žene
koja iracionalnu odluku
 sagledava
iz
 racionalne perspektive odlično su
prikazani.
Želi li  Francesca zaista izaći iz vlastite zone komfora i eventualno se
(ponovno) razočarati? Davno je naučila da je ljubav težak rad, malo nježnosti,
dobri i milostivi susjedi, miran život, rutina… 
Robert Kincaid, kavalir koji je u životu
prigrlio tajanstvenost , potaknuo je Francescu da sagleda
 dosadašnji život, izvukavši na
površinu dio nje koji
želi iskusiti nove
vidike, nastaviti tamo gdje je davno stala. Francesca treba odlučiti što će s
tim dijelom sebe. Živjeti
ga punim
plućima, daleko od neobilježenih puteva Iowe ili ga odbaciti. Bez obzira
na sve razloge pro i kontra, njezina odluka
jedna
od onih kakve i inače donose ljudi
kada 
djelovanje usklade s identitetom iz kojeg djeluje.

 
 
“S godinama strahovi jenjavaju i ja želim, oprostite mi na izrazu, srediti svoje
afere“ – kaže u pismu svojoj djeci, Michaelu i Carolyn, kako bi opravdala
posljednju
želju. Dodaje želju da i oni naprave sve što je potrebno kako bi bili sretni u
životu pa se i oni pokreću , postaju odvažniji, mekši i otvoreniji za nove
perspektive u
  privatnim relacijama sa
svojim partnerima.
 „Mostovi okruga
Madison“ sjajan je film koji nas navodi da preispitamo što sve može biti ljubav.
Sasvim neočekivana iskra ugode koja pomiče
granice i poziva na buđenje, rutina svakodnevice ili nešto treće. Ljubav nikad nije dramatična, nesretna niti koincidira
sa žrtvom. Naprotiv, manifestira se u nizu detalja koji život čine ljepšim,
ispunjenijim, većim. Razvija se u onom smjeru u kojoj joj to dopuštaju
identiteti i uloge u kojima se nalazimo dok volimo. Tko može reći da Francesca
nije voljela svog muža i on nju ili da je njihova ljubav manjkava u odnosu na onu Francesce i Roberta? Bila
je naučena, nije se propitkivala i temeljila se na principu zna se što je red.
Mnogi ljudi žive tako. Je li to dobro ili loše? Procijenite sami.
 
 
Autorica recenzije: Nada Vuković

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)