REDATELJI: Kristina Grozeva, Petar Valchanov
GLAVNE ULOGE: Margita Groševa, Ivan Savov, Ivan Barnev, Stefan Denolyubov
TRAJANJE: 111 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2014
DRŽAVE: Bugarska, Grčka

„Don’t ruin yourself over something so insignificant“, Nadezda

“Urok” iz 2014. godine je jednostavna, provokativna i inteligentno ispričana priča za koju scenarij i režiju potpisuju Kristina Grozeva i Petar Valchanov. Radi se o mladim i zapaženim bugarskim umjetnicima kojima je ovo prvi igrani film. Tim  Grozeva- Valchanov predano i  hrabro prkosi modernim klišejima o evropskom filmu kao industriji. Iza njih je nekoliko kratkih filmova od kojih je zamijećen “Jump“, komedija iz 2012. godine. Filmove financiraju sami i uz pomoć prijatelja, suočeni sa defetizmom države a vezano uz sredstva koja prate snimanje. Paradoks je utoliko  veći kad znamo da upravo ti filmovi predstavljaju Bugarsku u svijetu. Od premijere na Toronto Film Festivalu,u rujnu 2014. do danas, film je osvojio ukupno 13 pobjeda i 7 nominacija širom svijeta. Od Tokyo Film festivala (Special Jury Prize i nominacija za Grand Prix), Golden Rose 2014 (Special Award of Varna) preko Gotteborg Film festivala, San Sebastian Film festivala, Jerusalem Film Festivala do Sofia International  Film festivala i drugih.

„Urok“ je drama sa elementima gorke komedije. To je čini bližom stvarnosti, tvrde autori. Film je inspiriran stvarnim događajem ali nije (auto)biografski. Ujedno je i prvi dio trilogije na kojem Grozeva i Valchanov rade. Ideja trilogije je prikazati kako nevolja može ugroziti rutinu svakodnevnice i unijeti u živote običnih, prosječnih ljudi iskustvo s kojim se ne mogu nositi. Grozeva i Valchanov uzimaju nazive članaka iz dnevnih novina na kojima promišljeno i originalno grade svoju priču. Trenutačno rade na drugom dijelu trilogije. Kako u filmu nisu koristili muziku, teško je bilo izgraditi zvuk  pa je presudna bila uloga glumaca od kojih su većina natrurščici i svega par profesionalaca. Pogotovo je važna  uvodna scena koja cijelom filmu daje ton.
Nadežda, mlada učiteljica engleskog jezika podučava svoje učenike lekciju o tome kako treba pomoći čovjeku u nevolji. Traži da kradljivac novaca u razredu javno prizna svoju grešku i ispriča se. Kako se to ne događa, daje mu drugu priliku- neka poslije nastave ostavi novac u koverti na oglasnoj ploči. Participirajući sa razredom kako bi obeštetila oštećenu učenicu, šalje snažnu poruku kradljivcu kako se krađa ne isplati. Istovremeno, hrabri oštećenu da se ne srami primiti pomoć kada to zatreba jer će društvo sanirati štetu i pomoći joj da se oporavi i  stane na svoje noge. No, funkcionira li takav mehanizam u široj zajednici? O tome će se Nadežda osvjedočiti malo kasnije kada sama, ne svojom greškom, bude dovedena u situaciju tražiti pomoć društva, o kojem, izgleda, Nadežda malo ili ništa ne zna. Jer, kada napuste učionicu djeca su prepuštena nezainteresiranim roditeljima, rođacima koji se sasvim legalno bave lihvarenjem i ulici na odgoj. Krađe, ucjene, prijetnje i laži dio su njihove svakodnevnice. Nadežda, iako moralni oslonac i autoritet društva, zapravo je manjina. Djeca to osjete. Priklanjaju se većini jer je većina jača i ima „moć“.

Davne 1948. godine Vittorio de Sicca režirao je “Kradljivce bicikala” („The Bicycle Thief“ ) najpoznatiji film talijanskog neorealizma, klasičnu priču o moralu u kojoj se de Sicca vrlo vješto koristio vanjskim snimanjem i rasvjetom, kombinirajući profesionalne glumce i naturščike, elemente dokumentarnog i fikcije.
Ideja mu je bila ukazati na  socijalni kontekst vremena u kojem je pojedinac prisiljen poduzeti akcije na svoju ruku i samoincijativno kako bi vratio otuđeno. Radi se o poslijeratnoj Italiji koja se oporavlja od Mussolinijeva režima i u kojoj „ulica“ kreira zakon. U takvim izvanrednim okolnostima, bez obzira na jake moralne principe, pojedinac je manjina. Kako će sanirati štetu koju mu je nanijela „ulica“  to društvo ne zanima, toliko dugo dok ne bude uhvaćen u prijestupu.
Pojedinac se povlači i odustaje.
Čini se kako se i nakon gotovo tri četvrt stoljeća stvari nisu značajnije promijenile. Doduše, izgradili smo društvo i imamo  zakone ali  obespravljenih, deložiranih i pokradenih sve je više. Jer, moderno društvo nameće izvanredne okolnosti kao stil življenja kako bi diktiralo izvanredna pravila. U takvom svijetu ljudska riječ, moral i poštenje postaju irelevantni pred neumoljivim i hirovitim zakonom tržišta. Drugim riječima, ako si slabiji pregovarač i ranjiva strana, preostaje ti  ulica! Figurativno i doslovno.

Margita Gosheva do samog je kraja odlično iznijela lik Nadežde. U kritičnom trenutku maksimalno nas angažira i dok sve oko nje stoji, ona se kreće. Poziva na logiku i zdrav razum. Pruža drugu priliku i vjeruje na riječ.  Ulazi „u crveno“ i grčevito gura dalje. Ne odustaje.
Radi se o mladoj ženi stjeranoj uz zid. Malo po malo izdaju je svi do kojih joj je stalo i koji joj nešto znače, kako privatno tako i profesionalno. Otac, muž, učenici, poslodavac- svi oni kao da su se urotili protiv nje. U toj borbi Davida i Golijata gubitak dostojanstva pojedinca prepuštenog samom sebi, naspram bezdušnog društva oko sebe, postaje sasvim izvjestan. Jedino što je Nadeždi dopušteno je odabrati način na koji će dogoditi njezina konačna predaja i pad. Ona odabire (tihi) ustanak.

Možda se ipak nešto promijenilo u odnosu na tri četvrt stoljeća ranije?

Autorica recenzije: Nada Vuković

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)