REDATELJ: Laszlo Nemes
GLAVNE ULOGE: Geza Rohrig, Urs Rechn, Levente Mornar, Uwe Lauer
TRAJANJE: 107 minuta
NAZIV ORIGINALA: Saul Fia
Uoči dodjele ovogodišnjih “Oscara” najveći favorit u svojoj kategoriji bio je “Saulov sin”. Debitantski film mađarskog redatelja Laszla Nemesa bio je izgledniji pobjednik čak i do uskrsnuća Leonarda Di Caprija u “Povratniku”. “Saulov sin” i prije dodjele zlatnih kipića osvojio je niz nagrada (“Zlatni Globus”, četiri nagrade na filmskom festivalu u Cannesu…..) i nakon objave nominacija većina poznavatelja prilika u svijetu filma označilo ga je kao sigurnim dobitnikom. Neki od filmskih glasova (kritičarskih, ali i filmofilskih) bavili su se teorijama da će “Saulov sin” nagradu dobiti zbog teme filma (dobar dio zagovornika teorije uopće nije pogledao filma). Holokaust je uvijek sigurna oklada jer filmskom industrijom upravlja židovski lobi koji će Nemesu urućiti nagradu bez obzira na konkurenciju. Potpuno pogrešna i promašena teorija; bez obzira na lobije i temu “Saulov sin” zasluženo je odnio nagradu iz vrlo jednostavnog razloga. Riječ je o izvrsno režiranom, potresnom filmu koji je bio superioran konkurenciji.
Redatelj nas vraća u mračno vrijeme čovječanstva. Godina je 1944 i pratimo Saula Auslandera (Geza Rohrig), mađarskog Židova zatočenika Auschwitza. Saul pripada Sonderkommandu, jedinici sastavljenoj od zatvorenika koji pomažu nacistima u eliminaciji sunarodnjaka. Saul i članovi jedinice planiraju bijeg. Pripadnost Sonderkommandu tek je produžetak života, tek je pitanje vremena kada će i oni biti likvidirani. Tijekom likvidacije skupine zatvorenika dječak ostaje živ. Ne zadugo; nacistički liječnik oduzima mu život. Gledajući dječakovu smrt Saul odlučuje dječaka sahraniti prema vjerskim pravilima. Provedba ideje je, obzirom na okruženje, nemoguća, smrtonosna misija….
U jednom od razgovora s novinarima član Monthy Pyhtona, danas uspješni redatelj Terry Gilliam (“12 majmuna”, “Kralj ribara”…) komentirao je “Schindlerovu listu” i nikada realizirani projekt o holokaustu Stanleya Kubricka. Gilliam je, između ostalog, izjavio da bi Kubrickov film izgledao potpuno drugačije nego “Schindlerova lista”. Kubrick je, prema Gilliamovim riječima, holokaust i događanja u Drugom svjetskom ratu nazivao “tamom čovječanstva” u kojem su milijuni ljudi izgubili život. Film o holokaustu mora biti upravo takav. Mračan, nemilosrdno realističan, bez patetike i lažne sentimentalnosti, onakav kakva je i stvarnost koncentracionih logora bila. Upravo na tom tragu je realiziran i Nemesov prvijenac. Iako je tema holokausta, više ili manje uspješno, obrađena u mnogim filmovima redatelj donosi nešto novo, drugačije. Radnja filma vodi nas u srce tame, koncentracioni logor Auschwitz. Film prikazuje način na koji je funkcionirala tvornica smrti. Uvodne minute filma upoznaju nas s Saulom (debitant Geza Rohrig) logorašem koji, u zamjenu za produženje života, radi na održavanju plinskih komora. Gledamo zastrašujuću Saulovu svakodnevicu. Aktivnosti Sonderkomandoa su vidljivo rutinske, likvidacije su ove ljude svakodnevna pojava. Logoraši koji rade na održavanju plinskih komora paralizirani su strahom, jedva da se usude podići glavu i pogledati stražare. Krivi pogled ili pokret mogli bi ih osuditi na smrt….
Većinu vremena kamera je fokusirana na glavnog protagonista. Svi užasi koncentracionog logora, leševi, likvidacije većinom su zamagljeni, odigravaju se u pozadini ili su prikazani detalji koji sugeriraju događanja. Stravična je uvjerljivost kojom je Nemes prikazao utrobu zla. Likvidacije su pomno isplanirane, organizirane, niti jedan detalj nije prepušten slučaju. Gledatelj ne vidi, ali zna; u trenucima nestaju stotine života. Čišćenje, autopsije i ponovo iznova. Nova pošiljka nesretnika dolazi i užas dobija novi nastavak….
Briljantnim korištenjem kamere redatelj vješto prikriva nedostatak sredstava i radi odmak od većine filmova slične tematike. “Saulov sin” ne prikazuje događaje već načinom snimanja i režijskim rješenjima gledatelja uvodi u horor koncentracionog logora. Gledatelj postaje dio Saulove očajničke želje i potrebe da sahrani dječaka. Trenutak koji bi izmučenom, od smrti umornom logorašu donio trenutak podsjećanja da postoji normalan, humaniji način ispraćaja pokojnika. Čin ljudskosti u danima i na mjestu gdje ljudskost ne postoji.
Uz Nemesa i Gezu Rohriga (još jednom napomena da je riječ o debitantskom projektu redatelja i glavnog glumca) svakako treba spomenuti i meštra od kamere Matyasa Erdelya. Način snimanja jedan je od detalja koji film čini drugačijim.
“Saulov sin” pokazuje i dokazuje da tematika holokausta na filmu nije iscrpljena. Brutalan i jezivo realističan Nemesov film vodi nas u mračno, možda i najmračnije doba čovječanstva. Žalosno je i zabrinjavajuće da i dalje postoje pripadnici ljudske vrste koji relativiziraju, umanjuju i(li) opravdavaju stravične događaje koje prikazuje Nemesov film.
OCJENA: 9
Odgovori