DR. STRANGELOVE

REDATELJ: Stanley Kubrick                                                                                                                   GLAVNE ULOGE: Petter Sellers, George C. Scott, Sterling Hayden, Keenan Wynn, Slim Pickens, Peter Bull, James Earl Jones                                                                                                                   TRAJANJE: 95 minuta                                                                                                                             NAZIV ORIGINALA: Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb
GODINA PROIZVODNJE: 1964

„Gentlemen, you cant’t fight in here! This is the War Room.“- Merkin Muffley
„It is the started position of the U.S. Air Force that their safeguards would prevent the occurence of such events as are depicted in this film.“

Iz same zore ljudske civilizacije izviru pravila (norme) kao nešto prirodno i svojstveno ljudskom biću, nešto što već s prvim lelujavim koracima nadilazi anarhiju i gradi ono što nam je danas poznato kao sustav (npr. državni, vojni…) ili, riječnikom političke filozofije rečeno, društveni ugovor. Nakon svog (anti)ratnog prvijenca iz 1957. godine u kojem je tematizirao o ljudskoj prirodi i besmislu ratovanja Kubrick je odlučio snimiti „ozbiljan“ ratni thriller koji će predočiti svu opasnost i krhkost vojnog sustava. Sakupljajući podatke i istraživajući o potonjem uvidio je koliko apsurdnosti i paradoksa leži u temeljima malo prije navedenog te se kao jedini mogući žanr sama od sebe nametnula komedija. Kubricku isto tako nije išla u prilog već započeta produkcija Lumetovog filma Fail-Safe gotovo iste tematike i žanra koju je on imao u svojoj viziji, tako da je definitivno odlučio snimiti crnu, hladnoratovsku satiru utemeljenu na romanu Petera Georga Red Alert.

Radnja filma započinje in medias res. Pomahnitali zapovjednik zračne baze Barpelson, general Jack D. Ripper, po vlastitom nahođenju izdaje naredbu 843. bombarderskoj pukovniji za nuklearni napadan na SSSR pod krinkom „Plana R“ kodnog naziva FGD 135. Vijest o napadu brzo se širi među odgovornim vojnim osobljem te se saziva kasnonoćni sastanak u „Ratnoj sobi“ na kojem, između ostalih,  predsjedaju general Buck Turgidson i predsjednik SAD-a Merkin Muffley. Oni uz pomoć Sovjetkog veleposlanika Alexia de Sadeskog i Sovjetkog predsjednika Kivela ulažu sve moguće napore kako bi zaustavili i sanirali štetu koju je prouzročio general Ripper.
Kubrick otvara film njemu svojstvenim dugim kadrom iz ptičje perspektive (The Shining) pomiješan sa snimkama leta borbenih zrakoplova B-52 koji će se protezati tokom cijelog filma. Imajući na umu podatak da je filma sniman ’63/’64 godine možemo konstatirati kako kadrovi leta izgledaju zaista impozantno. Kadrove/scene leta će 2001: Odisejom u svemiru  dovesti gotovo do savršenstva, oni i dan danas, uz svu moguću tehnologiju i financije, ne izgledaju zastarjelo niti nadiđeno što je, s obzirom na vremenski odmak od cca 40-50 godina, zaista iznenađujuće, vrijedno pažnje i divljenja. U ovom filmu možemo vidjeti, odnosno čuti još jednu specifičnost koja se proteže kroz cjelokupan Kubrickov opus- jednostavna  glazba (bubnjevi, glasovi). Kubrick ju bira vrlo pomno, svoje filmove nikada ne kiti pretjerano, ono malo nota što koristi, koristi inteligentno i sa svrhom.

Zanimljivo je vidjeti kako Kubrick, u režijskom smislu, raste svakim novim filmom kojeg napravi. Uz ranije apsolvirane noir elemente (Killer’s Kiss, The Killing), u dva (anti)ratna filma se najbolje vidi koliku režijsku lepezu Kubrick posjeduje. Paths of Glory sniman je po principu akcija-reakcija u kojem predhodna scena diktira buduću što je gotovo udžbenički prikaz režiranja filma. U Dr. Strangelovu se koristi nešto drugačijom tehnikom. Različite točke (baza, avion B-52, War Room…) kroz film vodi na način da se one na koncu sastanu u jednoj dajući im tako puni smisao, a sve prožeto mišlju:“Manje je više“, bježeći tako od nepotrebne kićenosti koju nadomješćuje jezgrovitim i kvalitetnim dijalogom. Jasno je vidljivo da Kubrick razmišlja o onome što će snimati, npr. kada razlaže ljudsku prirodu snima filmu u ozbiljnom tonu (Paths of Glory), dok kritiku (sustava) ironizira i šalje poruku u ironičnom tonu (Dr. Strangelove).
Uz sve navedeno, ono što je svojstveno Kubricku je dobro poznavanje glumaca i načina na koji će dobiti ono što od njih želi što rezultira izvrsnom glumom u svakom njegovom filmu. Ovdje svakako valja istaknuti Pettera Sellersa koji je odigrao tri odlične uloge, onu predsjednika Merkin Muffleya, kapetana Mandrakea te svakako najznačajnijeg Dr. Strangelovea, a sve su prožete improvizacijom što je rezultirao izvrsnim retroscriptingom. Kubrick je u lik Dr. Strangelovea utjelovio svojevrsnu kritiku operacije „Paperclip“ i nacizma, no zanimljivo je kako upravo Strangeloveu ostavlja završnu riječ o budućnosti što se direktno nadovezuje na pesimistični pogled stvari/budućnosti koji je etablirao u Paths of Glory. Uz rame Sellersu u ovom su filmu svakako Hayden kao Ripper te George Scott kao Turgidson čije su sve scene zapravo snimke s proba koje je Kubrick na prevaru ubacio u film. Naime, Scott je imao viziju Turgidsona kao ozbiljnog lika, a Kubrick kao neozbiljnog. Tako je Scott na jednoj probi dobio naputak od Stanleya da se glupira i odvede lik u karikaturu uz obećanje kako snimke nikada neće ugledati svijetlo dana…Dalje je povijest.