A LITTLE CHAOS

A Little Chaos i gradnja vrtova Versailleskih

Prvo (za)sjedanje Alana Rickmana u redateljsku stolicu zbilo
se 1997 godine. Za svoj redateljski prvijenac odlučio je snimiti dramu o odnosu
između majke i kćeri pod radnim nazivom The
Winter Guest s Emmom Thompson i Phyllidom Law u glavnim ulogama. Rickmanu
je bilo potrebno dugih osamnaest godina kako bi se ponovno odvažio primiti
kameru u ruke. A Little Chaos vraća  ga u
redateljske vode, no za razliku od ranije spomenutog prvijenca ovdje sudjeluje
i u glumačkom djelu priče. Rickman je za svoj drugi projekt okupio
respektabilnu glumačku ekipu, tako se u filmu pojavljuju Kate Winslet, kojoj je
ovo film s britanskim potpisom nakon gotovo jednog desetljeća, te Matthias
Schoenaerts kojeg smo mogli vidjeti u filmovima kao što su Rust and Bone, Bullhead, The Drop i Stanley Tucci koji sudjeluje
u jednoj manjoj ulozi.

Radnja samog filma smještena je u Pariz, odnosno u 1682.
godinu. Priča započinje in medias res.
Kralj Luj XIV.(Alan Rickman) izdaje naredbu kojom naređuje  gradnju vrta oko dvorca Versailles. Zbog
nerealnih prohtjeva francuskog kralja glavni arhitekt dvora Andre Le Notre
(Matthias Schoenaerts) biva primoren tražiti pomoć svojih kolega. Nakon podosta
previranja i promišlja za svoju desnu ruku uzima Sabine De Barra (Kate Winslet).
Radovi su mogli početi…

Ono što je u filmu svakako zanimljivo vidjeti je
stavljanje(jake) ženske figure u aristokratsko-viktorijansko razdoblje, odnosno
dominatno muški svijet. Predstavljanje Sabine i prvi susret između nje i Andrea
je najupečatljivi dio filma. Ovo je ujedno i as iz rukava na kojega igra
Rickman. Dijalozi i teoretiziranje o odnosu između tradicije i inovacije,
položaj žene u tadašnjem društvu su odlično izvedeni u tom početnom djelu filma.
U tom razgovoru je jasno prikazan kako stav prema onima koji pomiču granice
tako i poistovjećivanje tradicije i inovacije. Želi se naglasiti neki oblik
uzaludne borbe tradicije prema inovaciji svodeći ih na istu medalju s dvije
strane. Malo prije navedeni segmenti filma odudaraju od ostatka uratka kvalitetom,
jasnoćom i tečnošću dijaloga. Kao pozitivne karakteristike valja svakako
navesti i prikaz stava društva prema radu Sabine koji kako film teče
proživljava svoje mjene, suptilan i nenapadno blagi soundtrack koji se proteže
kroz film te ideju postepenog razvijanja romanse i otkrivanja Sabinine
povijesti koja, nažalost, nije kvalitetno realizirana. Naime, otkrivanje
Sabinine povijesti ne teče ravnomjerno kroz film tako da gledatelj u jednog
trenutku biva izbombardiran podacima, dok s druge strane razvijanje romanse
ostaje nekako sterilno zbog izostanka kemije između dvoje glavnih protagonista,
na taj način možemo reći da likovi ostaju plošni, odnosno nedovoljno razvijeni.

S obizor na jaku glumačku postavu i žanr drame u kojem je
film sniman gledatelji će svakako očekivati, ako ne odlične, onda barem vrlo
dobre glumačke izvedbe, no one su generalno gledajući izostale. Alan i Matthias
su svoje likove prenjeli na ekran previše ukočeno, bez mnogo mimike i
ekspresije koje su toliko nužne za dramu. Gledatelju na taj način likovi ostaju
u ekranu, ostaju u 2D formatu, bez ikakvog doticaja s njim. Svjetla točka je
svakako Kate koja na trenutke uspije dobaciti emociju prema gledatelju, no u
nedovoljnoj količini. S obzirom na navedeno, stječe se dojam kao da je intencija
redatelja i scenarista bila prikazati aristokraciju upravo onakvu kakvom je
ljudi doživljavaju-ukočena, hladna i sl., kao da nisu dozvolili glumcima
glumiti. Imajući u vidu zakonitosti filma, odnosno romantične drame u ovom
slučaju, ta ideja je promašena, izgubili su korelaciju s gledateljima što je
svakako nije dobro.

Rickman je u svom filmu odlučio dozirati pojavljivanje
kralja Luja XIV., na taj način pomiče fokus na tri stvari: elementi drame,
romantični elementi te gradnja vrtova. Nažalost, niti jedan od navedenih
segmenata ne funkcionira dobro. Elementi drame i romantike ne bivaju kvalitetno
realizirani, kao što je već i ranije navedeno, zbog izostanka kemije između
glumaca, emocija, plošnosti likova itd. Gradnja vrtova koja bi uvela dinamiku
filmu između redaka drame i romantike, odnosno zaokružila cijeli ovaj projekt u
jednu smislenu cjelinu ne ispunjava svoju zadaću zbog razvodnjenog scenarija
koji na trenutke biva gotovo monoton i isprazan s mnogo nepotrebnih i
nesvrhovitih dijaloga. Na svojevrsnom ritmu i dinamici filma želi se dobiti
uvođenjem popratnih događaja, no na taj se način samo razbija i ono malo
smislene cjeline koju film posjeduje, tako da su i ovi zahvati bez efekta.
Sukladno tome, pred nama je scenarij (film) koji se dotiče svega pomalo, ali
(gotovo) ništa ne realizira do kraja.

OCJENA: 5

Autor recenzije: Nikola Fabijanić