REDATELJ:Vinko Brešan
GLAVNE ULOGE:Krešimir Mišak,Marija Škaričić,Nikša Butijer,Goran Bogdan,Jadranka Đokić,Dražen Kuhn,Lazar Ristovski
TRAJANJE:93 minute
“Put do pakla popločen je dobrim namjerama.”- kineska poslovica
Novi film Vinka Brešana “Svećenikova djeca” postaje pravi domaći “blockbuster”. U pet tjedana prikazivanja sakupio je preko 140 000 gledatelja, te je gledaniji od svih oscarovskih kandidata. U distribuciju je krenuo u trenutku kada su kina prepuna dobrih i odličnih filmova, te ih je sve uspio nadmašiti .Osim intrigantne teme filma zasluge za njegov uspjeh je i vrijeme prikazivanja. Naime negdje oko premijere filma počela je i žestoka rasprava vladajuće koalicije te Crkve oko uvođenja nekih stavaka zdravstvenog odgoja u škole. Besmislena i suvišna polemika o temi koja je trenutno potpuno nevažna obzirom na stanje gospodarstva i ekonomije u Hrvatskoj. No, Brešanovu filmu je ta polemika sjajno poslužila za dodatnu reklamu. Reklamu filmu je osigurao i jedan dio svećenika. U javnim nastupima su “savjetovali” vjernicima da ne gledaju film (jedan od njih prema vlastitom priznanju nije niti pogledao Brešanov uradak). Uistinu nevjerojatan gaf. Vrijeme cenzura i zabrana su dobrim dijelom iza nas (što ne znači da ih uopće nema), a oni koji bi na te stvari trebali biti posebno senzibilizirani jesu baš svećenici koji su desetljećima doživljavali progone i zabrane u doba komunizma.
Don Fabijan (Krešimir Mišak) dolazi u službu na jedan dalmatinski otok. Tamo je glavni svećenik don Jakov koji je ljubimac mještana; on pjeva u klapi, igra balote dok je Fabijan netalentiran za takve aktivnosti. Jednog dana don Fabijan ispovjedajući lokalnog vlasnika kioska Petra (Nikša Butijer) dolazi na ideju kako poboljšati natalitet na otoku. Prvi rezultati nisu zadovoljavajući, no nakon što im se u akciji pridruži i lokalni apotekar, rasist i ksenofob Marin (Dražen Kuhn) plan počinje davati rezultate…
Koncepcijski film “Svećenikova djeca” jest isti kao i prethodne dvije Brešanove uspješnice. Ponovo pratimo događanja na otoku koji je prepun živopisnih “fellinijevsko-menzelovskih” likova. Otok je ovaj put “potrebniji” Brešanu i njegovom glavnom liku nego u prethodnim filmovima. Da bi ostvario svoj “masterplan” Fabijanu treba zatvorena sredina na koju nema utjecaja izvana. I našem glavnom junaku i njegovim pomagačima je to omogućeno. Razvoj radnje je također sličan prethodnicima (posebno filmu “Kako je počeo rat na mom otoku?”); film od početne komedije trajanjem postaje sve ozbiljniji sve do tragičnog svršetka. Brešan ismijava lokalne ridikule; kako političku vlast (vrlo je jasno stavio znak jednakosti između SDP i HDZ-a) tako i malograđanski mentalitet, te predrasude o drugom i drugačijem koje korijene vuku iz neznanja i(li) neinformiranosti. I sve to bi bilo uobičajno i manje-više normalno da autor nije ozbiljno iskritizirao devijantne pojave koje se ponekad događaju u Katoličkoj crkvi…
Preispitivanje metoda odnosno kritika svećenstva nije nikakva Brešanova originalnost. Postoji niz filmova koji govore o tim problemima i uvijek izazivaju kontroverze i podižu prašinu. Filmovi poput “Sestre Marije Magdalene” Petera Mullena te “Odgoj dječaka u Irskoj” Aislinga Walsha sa početka stoljeća su također žestoko i vrlo uvjerljivo prikazali probleme koji se događaju pod okriljem dijela Crkve. Brešan je napravio film koji ne vrijeđa osjećaje niti jednog vjernika, ali isto tako ne bi trebao uvrijediti niti jednog svećenika koji časno obavlja svoju dužnost. U niti jednom trenutku on ne osporava niti na bilo koji način vrijeđa Katoličku vjeru ili Isusa Krista. On kritizira, te prikazuje događaje koji se događaju u okrilju Crkve. Njegova meta ismijavanja odnosno kritike su LJUDI koji promiču vjeru a ne BOG. A svi znamo da ljudi nisu jednaki, te da smo svi u manjoj ili većoj mjeri griješnici. Treba istaknuti da Katolička crkva odnosno njeni “zaposlenici” rade puno dobrih stvari; od karitativnih,humanitarnih akcija do pomoći siromašnima i očuvanju identiteta naroda u kriznim vremenima. To nitko pametan neće i ne smije osporiti .Ono šta je problem su stvari koje Brešan u svojem filmu prikazuje; kod svake kritike odnosno spominjanja stvari koje nikako ne idu uz Božju riječ Crkva se ponaša uvrijeđeno i ignorantski, odnosno stvari postavlja tako kao da je svećenstvo iznad takvih događaja. Pogrešno. Svećenici su samo ljudi koji prenose Božju riječ i nekima od njih (manjini naravno) nisu strani niti najgori ljudski porivi (pretjerano bogaćenje pohlepa,pedofilija i sl.). Glavni lik don Fabijan nije negativac. On zaista misli da bušenjem kondoma odnosno ukidanjem kontracepcije radi dobro djelo. Međutim, stvari nisu tako jednostavne i unatoč povećanju nataliteta stvari izmiču kontroli. Galerija likova u filmu je uistinu zabavna i vrlo zanimljiva dok su glumačka ostvarenja sjajna. Brešan ismijava i kritizira do jedne granice: kada se događaji u filmu “otrgnu” kontroli on postaje ozbiljan te događaje prikazuje vrlo dramatično i sa emocijom. “Svećenikova djeca” je film koji trebate pogledati bez obzira jeste li vjernik ili ne. Ne vrijeđa nikoga nego ukazuje na problematična ponašanja pojedinaca kako u Crkvi tako i u kompletnom društvu.
OCJENA:7
Odgovori